https://www.vice.com/rs/article/z49k4e/od-derbija-do-derbija-sport-u-srbiji-za-vreme-nato-bombardovanja
Od derbija do derbija - Sport u Srbiji za vreme NATO bombardovanja
Miloš Jovanović
Kad nad glavom počnu da zvižde NATO avioni, i kada širom zemlje počnu da odjekuju detonacije, nekako je normalno zaključiti da profesionalni sport padne u drugi plan. I zaista, za vreme NATO agresije na SR Jugoslaviju koja se odigrala u proleće 1999. godine, mnogi akteri se neće prvo setiti sporta. F117 u šljiviku, da citiram jednog novosadskog kantautora, te neke manje lepe stvari, uglavnom dominiraju sećanjima ljudi koji su zajedno sa mnom preživeli ovu avanturu.
Međutim, ja pišem o sportu i sporta se sećam, pa su mi tako nekako u glavi uvek druge stvari od onih koje bi možda i trebalo. Kada su Solana, Klinton, Bler i Šreder rešili da nam „pokažu našeg boga”, ja sam brojao već višemesečni staž u punoletstvu i bio redovan na tribinama Marakane i Pionira. Razmišljao sam o tome kako ću upisati žurnalistiku na FPN i izveštavati sa sportskih događaja, i više me je brinula forma Juventusa pred dvomeč sa Olimpijakosom nego zveckanje oružjem naših današnjih „prijatelja” iz EU i NATO. Na stranu što sam pomno pratio svaki minut domaćeg košarkaškog i fudbalskog prvenstva, i nervirao se što tog proleća Zvezda verovatno neće uzeti nijedan trofej nigde.
Osamnaest godina kasnije, pričam sa jednim mladim prijateljem, koji je tad imao nizak jednocifren broj godina, i on me nešto pita o tome kako je izgledao domaći sport u to vreme. Razmislio sam na tu temu i, ispostaviće se, imao svašta nešto da ispričam. Sport je za vreme bombardovanja bio izuzetno živ – trčao se BG Maraton, igralo se finale kupa SRJ u košarci, poneke prijateljske i još ponešto. Ovo je priča o tim događajima, koji su danas možda malo u senci drugih istorijskih zbivanja iz tog perioda.
Kao idealna uvertira za nadolazeća ratna zbivanja poslužio je 112. prvenstveni „večiti derbi” odigran u subotu 20. marta. Taj derbi nije nosio previše takmičarskog naboja – Partizan je imao onu svoju generaciju „Tumbinih beba”, koja je na jesen propisno namučila tada iznimno ozbiljni Lacio u poslednjem ikada Kupu Kupova, dok je Zvezda već posle petnaestak kola imala bodovni zaostatak iz sekcije „ne može se nadoknaditi”, pa se tako i brzo rastala sa trenerom Miloradom Kosanovićem i ušla u neku vrstu obnove. Tračak nade za budućnost predstavljala je zimska kupovina perspektivnog centarfora OFK-e Mihajla Pjanovića, a interesantno je i spomenuti da se tu polusezonu „Dejo Genije” lično vratio u Zvezdu, kako bi malo povratio snagu pred svoju narednu (ispostaviće se i poslednju) pečalbarsku avanturu.
Ne volim previše da idem na derbije, preferiram da glođem živce u svoja četiri zida, ali je ovaj put prijatelj imao dve karte za Zapad pa sam pristao. Uostalom, to je bila i jedna od retkih prilika da Savićevića vidim uživo u crveno-belom – za prvi mandat bio sam mali. Te subote, svi prisutni su na stadionu znali da ćemo biti gađani, budući da su pregovori u Rambujeu pukli tek nekih dan-dva pre početnog udarca – nadali smo se da će barem derbi biti kvalitetan, i da će nam na dva sata skloniti misli od budućih događaja.
Počelo je dobro po mene i ostatak domaće publike. Savićević je u osmom minutu odigrao dupli pas sa desnim bekom Ivanom Dudićem, ovaj je prošao i centrirao u njihov šesnaesterac, a Pjanović se u svom stilu bacio i glavom zatresao mrežu Nikole Damjanca. Dvadesetak minuta kasnije, ponovo Dejo na potezu – dugom loptom nalazi Branka Boškovića na levom krilu, a on proigrava pokojnog Jovana Gojkovića i to je 2-0.
Reklame
Nismo se pošteno ni opustili, a Mateja Kežman smanjio je na 2-1 iz naizgled sporne pozicije. Nastavila su oba tima sa šansama, igralo se otvoreno i agresivno, i tu se bolje snašao Partizan, koji je imao i mlađu i bržu ekipu. Saša Ilić, osamnaest godina kasnije još uvek član crno-bele familije, postigao je izjednačujući pogodak i osigurao bod za buduće šampione. Do kraja, jedino ozbiljnije uzbuđenje bio je upad nekolicine entuzijasta sa severne tribine na teren, koji su onda sa upaljenom bakljom neometano istrčali sve do juga i pokušali da malo pirotehnički angažuju gostujuće navijače. Mnogo kasnije, na TV snimku čuo sam komentar poslovično nezainteresovanog Zvonka Mihajlovskog, koji je govorio o „maloj šetnji zelenim tepihom – modi koja je stigla sa Zapada”. Iz ove perspektive, taj komentar mi zvuči prilično ironično.
Vratio sam se kući razočaran bodom. Iako je prvenstvo bilo izgubljeno već odavno, želeo sam da ih dobijemo makar jednom. To što će za par dana početi da nam svima zuji nad glavom, ipak mi je bilo prilično sekundarno. Bio sam četvrta godina gimnazije, prioriteti su mi još uvek stajali drugačije.
Kada je NATO bombardovanje i zvanično počelo 24. marta, sportska takmičenja bila su očekivano obustavljena. Prvih desetak dana su i protekli u tom nekom navikavanju na nove uslove života. Danju smo živeli manje-više normalno, a noći su umele da budu prilično zanimljive, zavisno od toga koliko se njima htelo da nas maltretiraju i u kom ste delu zemlje živeli. Mi iz Sarajevske smo u neposrednoj blizini imali svašta nešto od interesa dušmanskim bombarderima, pa se tako često ostajalo budnim do zore, malo od tresaka povremenih eksplozija, a malo i od zorta.
Prva sportska „žrtva” rata, uslovno govoreći, bila je podgorička Budućnost. Njima je sudbina udesila da bukvalno tog 24. marta igraju prvi meč polufinala kupa Saporte protiv Benetona Željka Obradovića i Željka Rebrače. Izgubili su 76-60, i revanš se, jasno, nije odigrao. FIBA je ostavila mogućnost da „đetići” budu domaćin u Solunu, ali do realizacije toga nije došlo. Ako im je za utehu, kasnije su barem proglašeni nacionalnim prvakom bez plej-ofa, po prvi put u svojoj istoriji.
Druga sportska zbivanja tih prvih dana obuhvatila su razne vidove protesta. U Španiji, Peđa Mijatović i Savo Milošević vodili su glavnu reč. Vladan Lukić je sporazumno raskinuo ugovor sa francuskim Mecom i vratio se u Beograd, uz simboličan potpis za Hajduk sa Liona. Mahom svi srpski i crnogorski sportisti u inostranstvu nosili su crni flor na svojim dresovima, a impresivan je bio i nastup ultrasa Lacija, koji su tokom jedne utakmice nosili transparent na kojem je pisalo „ubijte redova Rajana”.
Jedan od najznačajnijih događaja iz ove sportsko-istorijske epizode Srbije desio se 7. aprila, kada je FK Partizan ugostio grčki AEK. Atinjani su, i pored očiglednih rizika koje je ovaj put nosio, pristali da odigraju prijateljsku utakmicu u Beogradu, na čemu im i danas skidam kapu. Petnaest hiljada ljudi došlo je na stadion JNA i pored vazdušne uzbune i ostalih nedaća, a u publici bilo je i gostujućih simpatizera koji su pristigli sa zvaničnom delegacijom. Fudbal je, očekivano, bio u drugom planu – u šezdesetom minutu pri rezultatu 1-1 (da evidentiramo da je gol za Partizan dao Kežman) meč je „dogovorno” prekinut uletanjem obe frakcije navijača na teren, uz vijorenje srpskih i grčkih zastava i još ponešto.
.
.
.