Diskusije : Brak i porodica

 Komentar
Se la vi
tajka
(trener)
18. jul 2015. u 23.32
‘SE LA VI’

-Baš su slatki, jeste ih čuli?
Ne čeka odgovor starija gospođa i štapom pokazuje na decu. Troje mališana od sedam-osam godina se ‘vrte’ i žamore oko ulaza prljavo žute zgrade na Karaburmi.
-Onaj mali ‘crni’ kaže devojčici: „Reci mu da ne laže, jer se nismo tako dogovorili”!
Sladunjavo imitira dečiji glas seda starica otkrivajući dete u sebi. Potom sledi naš sinhronizovani smešak u znak bezuslonog razumevanja naivne ‘detinjarije’.
-O Bože, tako ih volim. Znate,čovek obično neizmerno voli ono što nema.
-Nemate unučiće?
Pitam prvo što mi je na umu, dok zveckam ključevima kola koja sam upravo parkirao.
-Nemam DECU,
reče glasnije negledajući me, kao da se svađa sa sudbinom.
-Nemam nikoga, sama sam!-Nemam ni ime, niko me ne treba i ne zove.
Odgovara na moj pokušaj da se upoznamo. Podiže drugu rukom sa polupraznom pijačnom torbom i neokrećući se neobično me pozdravi. -‘Se la vi’.
escada
(ɐpɐɔsǝ)
19. jul 2015. u 20.24
Okrene se, kao da se prisetila.
-Znate, kao da sam imala decu. Možda vam čudno izgleda, ali mnoga deca su prošla kroz moj život. Posle rata, i sam sam bila dete, moja majka je uzela jedno siroče, odrastao je sa nama. Završio školu i otisnuo se u bolji život. Gledamo ga sad na televiziji.
Ja sam skupljala decu koja su bila gladna, odrpana i musava. Sada su iskolovani dobri ljudi sa svojim porodicama.
Lagala sam kada sam rekla da me niko ne treba i ne zove.
Zovu me, drago mi je da ih čujem, volim ih a i oni mene, ali ja imam svoj život a oni svoj.
tajka
(trener)
19. jul 2015. u 21.30
To može... ali kada se budem okrenuo fikciji. Za sad 90% su stvarne crtice iz svakodnevnice ili sećanja.
escada
(ɐpɐɔsǝ)
19. jul 2015. u 21.47
Izvini, nije fikcija. Tvoja baka se slučajno našla u mojoj priči. Ušetala je, ničim izazvana, valjda joj je tu bilo udobno. Ako hoćeš da je izbacim, moraćeš da joj obrazložiš zašto i zboga čega ne može da bude deo tvoje priče. Samo pazi, ona je vrlo osetljiva. Nemoj da je povrediš.
tajka
(trener)
20. jul 2015. u 11.48
Neka se tvoja i moja baka dogovore same u parkiću na klupi po principu :'babe i babe žabe i žabe'pa neka nam jave kako da nastavimo priču.
escada
(ɐpɐɔsǝ)
24. jul 2015. u 23.39
Naše babe, u parkiću na klupi, uz laptop otkrile su facebook, twitter, lajkuju se sve u 16, nema šanse da ih odvojim. Vrlo su srećne.
Nastavi ti svoju priču i bez njih.
Ako bude nekih promena, javiću.
tajka
(trener)
25. jul 2015. u 10.07
rastanem se sa bakom sa osećajem kao da sam u blagom nokdaunu, sednem za telefon...vrtim, pokušavam da uskladim moj godišnji odmora sa obavezama prijatelja ali...teško ide. Pa razmišljam.

Braća po ‘starom kraju’

Kad imaš ortaka ko brata. Znaš ono, majka ti ga nije rodila a ti ga sretneš u životu i pomisliš da bi on mogao biti. Zajedno klošarite u kraju, tučete se leđa u leđa protiv drugih prolaznih bitangi kakvi ste i sami. Idete na more zajedno,‘odvajate’ devojke koje su drugarice u paru, kšite pravila u prolazu, prespavate noć u hodu ili pod nadzorom, ujutu odsparingujete neku rundu i čekate da se desi nešto veliko. Da odrastete. Misliš da je drugarstvo u stvari bratstvo ali naiđu vetrovi života koji koji te surovo demantuju.Na sudbonosnoj raskrsnici odrastanja svako stane na ‘pokretnu stazu’ koja ga odvede u jednom smeru smirenja ali ostaje zagonetno pitanje životne ukrštenice;
-da li je moglo drugačije. Bolje.I šta bi bilo da smo kojim slučajem skrenuli na neki od putića koji su nam se svakodnevno otvarali kao dečija ‘zevalice’ u ruci osnovca ili šarena lepeza kod pegave tinejdžerke sa nebom u očima. Da li bi bili srećniji i gde se u međuvremenu izgubi i odlete onaj ‘balon drugarstvo’ s početka?

 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for PomPom Keychains?
.