Diskusije : Brak i porodica

 Komentar
8 mart
tajka
(trener)
08. mart 2014. u 16.11
odlomak

...Par godina ranije, baš za osmi mart, nisam ni znao šta je običaj za taj dan dok nisam video da uz ulicu idu skoro sva deca sa svečano upakovanim paketićima i cvećem. Bio sam zbunjen.
Pre polaska u školu sačekam Radu Jončić i Zoricu, jer su stalno išle u paru, da ih pitam o čemu se radi. Inače sam kod kuće čekao dok se ne pojavi neko poznat iz mog odeljenja, kako bi sa njim išao do škole, čavrljajući, sa torbom ispod miške – da ne idem sam ili „peške”, što kažu. Tako saznam za običaj i ukapiram da bi možda trebalo da i ja nešto ponesem. Setim se da sam u kući video nov kupljen češalj, pa se brzo vratim kući, stavim ga u džep i izjurim napolje sa torbom, žureći sa stignem Atanaleta.
Na početku časa krene ritual: đaci, jedan po jedan, stidljivo donose poklone našoj nasmejanoj, miloj Milanki, dok ih ona ljubopitljivo posmatra i uredno slaže na klupu:
„Jaoo, hvala, ccc, pa nije trebalo, baš je lepo cveće, bombonjera…”

Kad dođe moj red, izađoh, pa pružim neupakovan jeftin, plastični češalj.

-„OOO! Nešo! Ha! Ha! Baš divno”,

nasmejala se od srca mom poklonu, čak me pomazivši po kosi. Lepo sam se osećao te dve sekunde, nema šta. Ali kad sam se vratio kući sestre su me odmah saletele pitanjima:

„Gde je češalj govori, jesi l‘ga ti uzeo?”
„Jesam, dao sam učiteljici za Osmi mart”,

ne vidim ja ništa sporno.

„Pa, magarče jedan, to smo mi mami kupile. Šta ćemo sad da joj damo za poklon?”

žalosno će one u duetu, dok se u meni mešao osećaj sažaljenja zbog majke koja osta „kratkih rukava” ili bolje reći „neočešljana”, i sreće što sam nasmejavši je odobrovoljio moju dragu Milanku. Učiteljica me je iskreno volela bar tih par sekundi. Siguran sam.

Ni u petom razredu nisam ništa imao da odnesem nastavnici Veri, koja nas je preuzela i bila „razredna”. Sedeo sam u prvoj klupi ispred nje baš dok su se ređali pokloni, kojih je bilo toliko da sve nije ni moglo da stane na njen sto. Ona čak nije ni mogla da prati pogledom ko sve i šta stavlja ispred nje, zbog očiglednog pomanjkanja prostora i previše „ponuda”. Pomerajući neke poklone kad nastavnica okrene glavu – da stoje sigurnije, hteo sam da joj stavim do znanja da sam „možda baš ja doneo taj dodirnuti, pomereni zamotuljak. Tako je to moglo da izgleda. Kada je sto postao mali za gomilu darova rešio sam nagomilani problem, tako što sam stavio upakovan miris u manju važu, manju važu u veću činiju, a činiju na paketić.

”Je l‘ može ovako, nastavnice„,

priupitah dosta siguran u svoju ”zidarsku„ improvizaciju.

-”Pametno, eto, Nenade, da i od tebe imamo neku korist„,
Reče, pa se nasmeja ”od uva do uva„. Nasmejaše se svi ostali u razredu, kao po komandi. Pa nasmejah se i ja, jer šta sam drugo mogao? Bi mi stvarno drago što sam bar u trenutku bio snalažljiv i od koristi razrednoj, koja već u poodmakloj trudnoći, bila pritisnuta težinom i brojem poklona...

p.s
poštujete li i dale 8 mart
Mi smo nekako prešli na Valentina))”
tajka
(trener)
21. novembar 2014. u 12.34
file:///C:/Users/Simic/Downloads/112210.pdf
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Earrings?
.