Novak-Novak
(Osveta je Sveta)
05. april 2020. u 15.48
Postovana Gospodo jedno veliko HVALA!
Gospodine Lorka procitao sam tekst dva puta i mislim da je to veoma,
za ovu formu pisanja,dobar ili odličan osvrt na cijelu problematiku
pozitivnog nacionalizma,možda fali još osvrt na pogresan uticaj jugoslovenstva na formiranje nacionalno svjesnog kod Srba.Naravno
da se može još toga dodati i upotpuniti ali onda bi to bio cijeli
esej ili povelika socioloska analiza
U prilog Tvojoj temi postavicu tekst sa portala VESTINET jer lično
mislm da je prokleto aktuelan:
„Slovene ratom ne možeš da pobediš. Mi ćemo im dati lažne ideale i oni će sami sebe da unište” – A. Dalas.
…I mali broj, veoma mali broj lјudi će shvatiti o čemu se radi. Ali, takve ćemo lјude staviti u bespomoćan položaj, ismevati se sa njima, oklevetati ih i proglasiti ih otpadnicima društva.
Mi ćemo rušiti duhovne vrednosti, vulgarizovati i uništavati osnove narodne moralnosti.
Na takav način ćemo rasklimati pokolјenje za pokolјenjem, lovićemo lјude u detinjstvu i mladalačkom dobu, uvek ćemo glavnu stavku da bacamo na omladinu, demoralisati, razvraćati i obeščaćivati je.
Napravićemo od njih cinike, vulgarne lјude, kosmopolite. Eto, tako ćemo mi to da uradimo…
Alen Dalas (1893-1969), od 1942-1945 godine, vodio je političku obaveštajnu službu u Evropi, direktor CIA od: 1953-1961, godine.
Jedan je od organizatora obaveštajne špijunaže i sabotaže protiv Sovjetskog Saveza, a posle rušenja SSSR-a, protiv Rusije, Srbije i drugih istočnih zemalјa i ideolog je „hladnog rata”.
„I samo malo njih će razumeti i shvatiti …”
„Rat je završen, polako ćemo sve izgraditi, i mi ćemo dati sve što imamo, svo zlato, svu materijalnu moć na magarčenje i zaluđivanje lјudi.
Čovečiji mozak, svest lјudi skloni su promenama. Posejemo li tamo haos, mi ćemo neprimetno da im podmetnemo lažne vrednosti i primorati ih da te vrednosti i prihvate. Kako?
Mi ćemo naći istomišlјenike, svoje saveznike i pomoćnike u njihovoj domovini.
Malo po malo, mi ćemo odigrati grandioznu po svom obimu tragediju pogibije svih pravoslavnih Slovena, i konačno, nepovratno ćemo ugasiti njihovu nacionalnu svest.
Književnost, bioskop i pozorište će proslavlјati najniža lјudska osećanja. Mi ćemo na svaki način podržavati one koji budu usađivali u čovekov razum kult seksa, nasilјa, sadizma i izdaje – jednom rečju svake nemoralnosti.
U upravlјanju državom, mi ćemo izazivati haos i nered. Neprimetno, no aktivno i postojano, pomagati despotizam činovnika, korupciju i neprincipijelnost.
Čestitost i pravednost biće ismevani, nikome neće biti nužni i biće smatrani ostatkom prošlosti.
Grubosti i naglost, laž i obmana, pijanstvo, narkomanija, izdajništvo, šovinizam i neprijatelјstvo prema narodima – sve ćemo to kultivisati u svest lјudi.
I mali broj, veoma mali broj lјudi će shvatiti o čemu se radi. Ali, takve ćemo lјude staviti u bespomoćan položaj, ismevati se sa njima, oklevetati ih i proglasiti ih otpadnicima društva.
Mi ćemo rušiti duhovne vrednosti, vulgarizovati i uništavati osnove narodne moralnosti.
Na takav način ćemo rasklimati pokolјenje za pokolјenjem, lovićemo lјude u detinjstvu i mladalačkom dobu, uvek ćemo glavnu stavku da bacamo na omladinu, demoralisati, razvraćati i obeščaćivati je.
Napravićemo od njih cinike, vulgarne lјude, kosmopolite. Eto, tako ćemo mi to da uradimo”.
Alen Dalas: „Razmišlјanja o sprovođenju američke posleratne doktrine protiv SSSR ”, i protiv Istoka 1945 godine
Još 1945. godine dok se tenkovske i puščane cevi i cevi Kaćuša nisu bile ni ohladile, između Amerike i Nemaca potpisan je ugovor o saradnji u oblasti obaveštavanja i špijunaže.
Nemačku stranu na ovom dogovaranju i ugovaranju je zastupao general Rajnhard Gelen komandant obaveštajnog odelјenja generalštaba Vermahta – sektor istok, a američku aktuelni šef obaveštajne službe SAD, Vilijam Donovan i budući prvi šef CIA-e Alen Dales.
Ovaj drugi je poznat po izrazitoj mržnji prema Slovenima, Rusima posebno
Još jednom Gospodine Keserovicu Hvala za Arhivski post obadva
zasuzuju cesca iscitavanja
„Eto ukratko šta je srpski nacionalista...pa ko želi da živi kao ORAO nek (nam) se pridruzi...”
Oaj poziv je mnogo lijep ,a sam put nije lak.
S postovanjem
PjerPoruka negativno ocenjena. Pokaži
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
05. april 2020. u 16.45
DANILO KIŠ: O nacionalizmu
„Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja.” Ovako o najraširenijoj balkanskoj bolesti - bolesti koja je krvlju i suzama natopila brdovitu zemlju seljaka - piše Danilo Kiš, jedan od najvećih i najcjenjenijih slavenskih pisaca. U ogledu „O nacionalizmu”, kojeg vrijedi svako malo pročitati, Kiš preispituje razloge zbog kojih je pošast nacionalizma tako prijemčiva na ovim, ali i širim prostorima i zaključuje da su nacionalisti po definiciji ignoranti, ljudi svikli na post mišljenja i liniju manjeg otpora
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se „izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnihitd.
Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila. To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomenu jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova „tajna” da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas.
Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta.
Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe - nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu.
Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše „iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta.
Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, „nikog do boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, „ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije - bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze.
„To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno je biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija...
Danilo Kiš (1973)