Nešto kao sto su Hrvati prodavali cist hrvatski zrak u bocama ili limenkama...
----------------------------------------------------------------
Pa nije to ništa novo.
Kinezi napravili kopiju jednog manjeg gradica iz Austije (Hallstatt), u koji dolaze coporom „da uzivaju”: dodju na par sati, islikaju ga i idu dalje...

https://www.faz.net/aktuell/stil/drinnen-draussen/hallstatt-kopie-china-eroeffnet-nachbau-eines-oesterreichi schen-dorfs-15205080.html

Eh, a onda im zafalio taj alpski vazduh koji se udise u Hallsatt-u... i Austrijanci pune vazduh iz Hallstatt-a te ga salju/prodaju kinazima.

https://www.sn.at/panorama/oesterreich/geschaeftsleute-verkaufen-luft-aus-hallstatt-in-dosen-nach-asien-274 34350

Vidis, ni tu glupost ne možeš vise da patentiras

Maske kn95 su iste pljunute kao ffp2 maske ali su „pogresne” jer su iz kine (i jeftinije) i ne mogu dobiti CE-zertifikat

„lek protiv raka” je jedan apsourd jer ga je nempguce naći. „Rak” je samo naziv za poveliku skupinu razlicitih bolesti. Poneke „vrste raka” su toliko razlicite od drugih da uopste ne možeš naći objašnjenje zašto ih obadvije nazivaju istom bolescu.
I dok se neke vrste raka stvarno mogu lijeciti, postoje i one kojim nikakav lijek ili terapija ne pomazu.

Pa i mene zanima ova tema, jer se od 2013 „lijecim” od jedne vrste raka, koji je kod mene postao kao neka hronicna bolest...
I za ovo godina sam susratala sto u bolnici, u tumor-ambulantama, sto u rekreativnim centrima razne ljude sa raznim „rakovima”... zato pricam ono sto sam vidjela i dozivjela.
Nemam genetske predispozicije, nemam neki opipljivi uzrok...ali rak je tu. I to zaljecivanje se svodi na to da se sve bolesen celije (i dobar dio zdravih celija) uniste, on se opet pojavi jer je samo „zariste” gotovo nemoguće unistiti. Dovoljno je da par celija nisu do kraja unistene i one se regenerisu.
Kao sto rekoh, sretala sam (i u kontaktu sam sa mnogima) ljude sa sličnim ali skroz oprecnim problemima... i svi imamo neke svoje pristupe: šta nam pomaze i koliko, a na kraju sve se svodi na to da nema pravila, postoje samo sličnosti...neko umre relativno brzo neko pozivi dugo. Jedan svicarac koga sam upoznala ima sličan problem kao ja već 30 godina.

Ja sebe ne smatram ni pozitivnom ni negativnom, već realnom (opet bosanski realizam): znam šta znaci pasti u depresiju (iako nisam vjerovala da ta bolest postoji), znam kako sam se sa njom izborila i kako ću se ubuduce pokusati boriti sa tim, znam šta je bol,crne misli, bolestan raditi itd.itd.

Imala sam komsinicu, vrata do vrata, koja je imala prkinsonovu bolest: znam razvoj bolesti od početka, dok se još normalno kretala, vozila auto... do kraja, kad je već bila u invalidskim kolicima. Cesto sam je navracala kod nje, pogotovo odkako sam i sama bila bolescu pogodjena. Imala je 24 sata njegu u kuci, pa kako je zbog corone bilo sve teze naći njegovateljicu (uglavnom su bile Slovakinje i Rumunke, i smjenjivale su se svake dvije nedjelje), smjestili su je septembru prošle godine u starackidom, umrla u novembru od corone.Kuci je to sigurno ne bi pogodilo.
Jedan trenutak mi je ostao u sjecanju: odnesem joj kolace i malo sjedim sa njom. Ona hoće da dohvati tanjir da moj oslobodi, ali ne može ustati iz kolica, uprkos toga i dalje pokusava i kaže:„samo da ponovo pocnem ustajati” Ja sam ostala bez teksta... pa valjda bi joj trebalo biti jasno da vise nikad neće moći ustati, ali ona je vjerovala ili se nadala da hoće... to je pozitivna osoba.
Ja nisam takva

I ja sam citala Djecije Novine i Kekec i Male Novine...i objavljivala pjesme dok bila romanticna i pjesnicki nadarena (čitaj tinejdzer)...A i nagrade dobijala, uglavnom knjige
Od pjesnika...do danasnjih dana... koliko zanimanja...

Znam ženu koja je, kad je sve terapije prošla ali nije se potpuno izlijecila, otisla kod nekog covjeka koji joj davao neku vodu da pije i na sledećoj kontroli nigdje ni traga od bolesti. Nosila ona doktorima i tu vodu na analizu, oni rekli da nisu ništa nasli u njoj sto pomaze ali ni sto odmaze, pa su joj rakli ako vjeruje neka pije. Ona pila i nije vise dolazila na kontrolu, vratila se u Bosnu. Ali kad je nakon pola gidine ipak dosla, jer joj je bilo losije, nasli du metastaze na sve strane nije ni 10 dana sastavila, umrla je. Rak je potmula bolest

Tubby, citala sam ja svasta pogotovo prvu gidinu, dvije. O dijetama i ishrani kod tumora do besvijesti. I umorila se. Sto mi rekla jedna starija doktirica, njemica onkolog, kad bi to tako jednostavno bilo mi bismo spasili hiljade zivota, pacijente bismo na dijetu bez secera, bez cvrste hrane... i sve bismo izlijecili... Evo konkretno šta uraditi kad imaš layomiesarkom na nekom perifernom misicu, konkretno noga. Do njega sporo dopire sve sto uneses na usta, ne pomaze ni kemoterapija samo fizicko otklanjanje bolesnog dijela i zracenje... Nakon tri op i nije ostalo skoro ništa od misica, samo kost. I već naslucujem šta je sledeća OP,i pripremam se psihicki taj zahvat.

Hvala tebi na dobronamjernom savjetu... Ja imam bolju ideju: napisati knjigu o mojoj borbi ili bolje reci zivotu sa rakom, a i imala bih šta reci. Zaradila bih i koju kintu, kao sto mnogi bas na raku zaradjuju.
Kad sam na uporno navaljivanje moje prijateljice prije par godina otisla kod privatnog doktora (umjesto ambulante za tumor_specijalno za ovu vrstu tumora, koja ide preko oficijelnog osiguranja) bila sam bas sokirana:
1) nadmenoscu tog doktora ciji honorsr je basnoslovan
2) povrsnoscu kojom me je pregledao
3) zahtjevom da svake 3 nedjelje moram dolaziti (i placati njegov honorar)
4) omalovazavanjem kolega i njihovog mišljenja
6) ne spremnosti da odgovori na sva moja pitanja... jer vrijeme je novac, a u cekaonici cekaju drugi pacijenti
itd.itd.
Tada sam se zarekla da neću dozvoliti da na meni „zaradjuju” pare oni koji u mojoj bolesti vide samo mogunost da se nešto zaradi... tu spadaju i svi ovi koji pišu knjige i iznose „neke primjere” (stvarne ili izmišljane) da bi se i ti upecao na njih.
Ima sasvim dobrih doktora i sa velikim iskustvom koji ne uzimaju ni centa (jer su placeni od osiguranja, a mito u Austriji ne smiju uzimati!), mada ima i onih drugih, koji nazalost radi premalo iskustva ili interesa nisu ništa drugo do obični pisari (zapisu šta si rekao, u tvari izdiktiraju, napisu uputnicu, recept). Ja sam nailazila i na jedne i druge, ipak sam je već par godina njihov „korisnik”.
Naucila sam mnogo toga o raku, konkretno ovoj vrsti raka, promijenila mnogo toga u svom zivotu: pronijenila način zivota (ishrane, spavanja, odmora, dnevnih aktivnosti, vjezbanja...) oslobodila se koliko sam mogla stresa, smanjila radno vrijeme na pola, posvetila se vise osobama i stvarima koje me cine srećnom a ne uzrujavaju... e još samo da pocnem da pišem knjigu.
A ovo mislim ozbiljno: ja kad bih znala da moje metode, koje su meni mnogo pomogle i pomazu, mogle još nekome da pomognu, ja bih to svoje saznanje dijelila svima i to BESPLATNO... ne zato što sam veliki covjekoljubac već zato što mislim da zaradjene pare na tudjoj nesreci mene ne bi usrecile.