Imali smo za vikend prelijepo vrijeme 26-27 stepeni. Izasli smo kao i mnogi drugi na plazu pored Dunava. Bilo je čak i onih „hrabrih” koji su se kupali, mada je temperatura vode, u stvari rukavca gdje se kupaju bila oko 19 stepeni.
Gladala sam golisavu djecu i majke koje ih jure sa kremama i sprejovima za suncanje. Onda razmišljam: kao djeca smo od ranog proljeca bili izlozeni suncu, do ljeta smo svi bili preplanulog tena i nikada niko od nas nije vidio kremu za suncanje. Bilo je ponekad i opekotina, koza se oguli i nikome ništa. Sjecam se i radnih ljudi na selu koji su po sitavi dan radili na njivi: muskarci su redovno skidali gornji dio odjece, često dobijali opekotine od sunca, jedne na druge (jedne prodju, druge nastanu), namazu se nocu kiselim mlijekom i sutredan opet na posao. Ne znam se da je iko od njih dobio rak koze, mnogi od nijh su i danas, u dubokoj starosti, živi.
U skoli su nas ucili kako je suncanje zdravo, prirodni izvor vitamina D, niko nas tada nije upozoravao da se „cuvamo” sunca i da se mazemo kremama.po tome kako sumoje generacije rasle, svi bi već odavno izumrli od raka koze.
Znam, sada se spominju ozonske rupe i vjerujem da u svemu tome ima istine. Ali se pitam koliko ima istine u tome da kozmeticka industrija (kao farmakologija i mnogi drugi) sve to skrecu na svoju vodu i iznudjuju pretjeranu upotrebu svih tih sredstava koji i sami po sebi nisu bezopasni.
Uzgred, ja nisam uzela kremu za suncanje. Lezala sam malo na suncu malo u hladu. Iz iskustva znam da mi sve te kreme vise stati nego pomaze.