Forums : Književnost

 Comment
Srkanje
MC_
(Bihilist)
2017-11-22 05:02 AM
Srkanje
(Visoki segment)

Nije bilo baš toliko rano, kad sam svratio u pržionicu da kupim kafu. Dobro, deset sati, nije baš cik zore, ali za mene jeste neuobičajeno. Obično kasnije svraćam u „ Just coffee”, kafeteriju sa sopstvenom pržionicom, u kojoj se mogu nabaviti sve najfinije sorte kafe. Ima i lep, nenametljiv, minimalistički enterijer.

Ušao sam, tako unutra, a neka ekipa je već sedela unutra. Nisam ih ni pogledao, otišao sam pravo do šanka.

„Dobar dan”, kažem šankerici.

Ona se nasmeši. Prepoznala me. Volim kad me poznaju. Šankerica je jedna fina, zrela mlada devojka, sa manirima i ukusno odevena. Vrlo je edukovana u kulturi visoke konzumacije kafe.

„Želite onu mešavinu koju uvek uzimate?”
„Ne, ovaj put Nikaragvu, mlevenu za francusku presu. ”

Značajno me je pogledala. Zna tačno kako da melje za francusku presu, a kako za aparat za espresso. Uz to, nikaragvanski brend je novi trend u high end konzumaciji kafe.
Ona trojica su se pravili da ne čuju, ali su zinuuli zbog moje francuske prese, a možda i zbog Nikaragve, mada sumnjam da su probali tu mešavinu na pravi način. Što se prese tiče, imam nekolko tih djavoljih aparata kući. Za mene je pripremanje kafe francuskom presom jednostavno taj, najbolji način. Bez struje, bez gluposti i zezanja, jednostavno, sipaš kafu u vrelu vodu, sačekaš, pritisneš klip i konzumiraš. Naravno, ima tu trikova, ima tu dubljeg znanja. Recimo voda u stvari ne sme da ključa. 96 stepeni Celzijusa je sasvim prikladno. Neki kažu da se čeka šest, a neki koji štede drže kafu potopljenu i do 15 minuta u vreloj vodi da pusti aromu. Ja stavim dosta kafe i čekan tačno četri minuta. To su moja pravila. Vrlo jednostavno. I u isto vreme veoma važno za ljude koji znaju da cene kvalitet.

Osluškivao sam rad mlina. Bilo je milina slušati kako se zrna sudaraju sa kamenim zupčanicima, kako motor melje skoro nežno, kako radi na malom broju obrtaja da ne bi zagrejao mnogo kafu i tako povredio savršenu aromu i narušio teksturu. Udisao sam taj miris. Nisam želeo da proces prestane. Skoro da mi je bilo žao kada je bilo gotovo. Uzeo sam onda u ruku tu papirnu vrećicu sa kafom. Ja volim rustična pakovanja. Pogledam gore policu i vidim da imaju i nove čajeve. Opipao sam, rukom sve vrećice na polici. Pažnju mi je privukao jedan vrlo skup čaj, originalna mešavina, južnoafrički rooibos sa malo matičnjaka i drobljenog suvog limuna. Prava stvar. Opor, jedinstven ukus. Kao da mi se svaki put predstavlja, uz svaku šoljicu. Tekstura tog čaja je tako intenzivna, prosto me opčinila, zasenil mi čula. Odlučio sam da ostanem još i popijem jedan kapućino.

Okretoh se prodavačici. „I daćete mi ovaj čaj i za ovde, jedan kapućino, isto nikargvansku mešavinu. Sačekao sam malo, prelistavajući svoj iphone. Volim da sedim u miru u blago osvetljenom kafeu. Da uživam u ukusu, da skoro čujno srčem dobar i skup kapućino uz sjajne crne čokoladice sa visokoim sadržajem organskog kakaoa. Vreme stame, a ja tonem u nekakav duboki mir. Osećam tada snažno mesto, sebe samog, okolinu.
Biti u društvu dobrih i kvalitetnih proizvoda koji privlače kvalitetne i zanimljive ljude. Tu ispunjenost ništa ne može da zameni. Najviše volim da gledam turističku ponudu. Pored dobre kafe, mnogo volim da putujem. Volim da budem u trendu, da otkrijem neko sjajno mesto za duži odmor pre nego što navale ostali. U tome sam majstor.
I tako, gledam, gledam, skoro i ne primetim da šankerica dolazi. Stavlja na moj sto klasičnu šolju sa kapućinom.

Odbijam da poverujem.

”Šta je to?„, pitam zgranuto.
”Vaš kapućino, nikaragvanska mešavina.„

Vrtim glavom, u trenu me obliva hladan znoj.
Servirala mi je nikaragvansku mešavinu u standardnoj širokoj šolji. Svi edukovani uživaoci kafe znaju da se nikaragvanska mešavina služi u širokim zdelicama sa tanjirićem. Skoro kao za supu. Neki je čak konzumiraju kašikom. Baš tako piše i u knjigama kapućino gurua. Ja ne idem toliko daleko, ali ne mogu da podnesem kada ni najosnovniji standardi visoke konzumacije nisu zadovoljeni.

Sedim potpuno ukočen. Sve se u meni ruši. Sve mi je odjednom ružno. Kao da me neko udario, kao da ću se onesvestiti, ali se pridržavam. Svest da ne pripadam, ovde, da mi je mesto u Rimu, Parizu... negde gde ljudi razumeju osnove ukusa i estetike. A ne ovde, samo ne ovde, među ovim seljacima.

”Nije vam dobro. Da li je sve u redu gospodine?„

Odmahujem rukom. ”Sve je u redu.„
Naravno da sve nije u redu, ali ne mogu da očekujem od ove proste devojčure da me razume. Ona zasigurno ne može da shvati koliko uživam u pravilnoj konzumaciji, koliko mi to znači da je sve kako treba, da su svi kriterijumi rituala i estetike potpuno ispunjeni.
Ona odlazi, a ja ostajem sam sa šoljom pogrešno serviranog kapućina od nikaragvanske mešavine. Srčem, ali ne ide mi, to nema onaj ukus koji p;ekujem. Srčem snažno, ali sve mi je nekako gadno, moje se srkanje čuje, već se okreće zgranuto ona urbana ekipa što sedi pored prozora. Ne mogu da ostanem tu. Ostavljam novac i izlazim. ne znam da li me neko gleda.

Na izlazu, u onoj brzini, vidim nekog poznatog. To je Nela.

”Ćao Nela„
”Ćao„

Ni reči više. Sagnuta je oko dečijih kolica. Vidim da se dvoumi, da li da ostavi bebu napolju, sramota je da udje s bebom u kafić. Sad je obična mama, a nekada je bila glavna urban bitch u kraju. Bila je sa mnom u vezi. Dugo. Zajedno smo uživali u kapućinu, putovanjima, filozofiji, nuzici i vodjenju ljubavi. Ali, htela je eto dete. Biološki sat joj je otkucao. Mislila o sebi da je ostarila. Kakva glupača. A sad joj je život dosadan i ograničen. Dobro je što smo raskinuli, inače bi sad ja gurao ona kolica.

Dobro je. Pedeset i šest mi je. Imam novca sa svim ovim stanovima. Ne osečam se nimalo starim. U stvari mlad sam još. Super sam sa svim onim devojčicama koje često pokupim.Vole me mnogo, preporučuju me. Mnogo mogu, a dajem i dobre poklone. Maloj Tamari sam poklonio tako novi iphone. Volim te klinke, volim njihovo mlado meso. Mada, nije to glavno. Najčešće dodju samo da provedu noć kod mene, da se odmore od roditelja, nauče nešto o životu i umetnosti. Ništa im ne radim, najčešće Samo volim da su tu jer u poslednje vreme osećam neki strah, noću, ako sam potpuno sam.

MC
damijan
(primenjeni matematicar)
2017-11-22 06:37 AM
Kakva vestina na tako malom delu terena!

Kao nekad Maradona.
MC_
(Bihilist)
2017-11-22 09:00 AM
Hvala Damijane.
Inače pricu o nacinu konyumacije „Nikaragve” sam čuo u razgovoru nekih nepoznatih i uspesnih ljudi na Vracaru.
tajka
(trener)
2017-11-22 02:58 PM
Prica je dobra a jel' si siguran da je naslov prikladan?
MC_
(Bihilist)
2017-11-22 03:32 PM
zista ne.
dvoumio samse
damijan
(primenjeni matematicar)
2017-11-22 03:42 PM
Naprotiv. Meni se naslov jako dopada kao pravi kontrapunkt glavnoj licnosti i uopste tom nacinu zivota koji postaje sveprisutan.

Slazem se sa MC da je tema otudjenosti i samodovoljnosti danas najalarmantnija...
damijan
(primenjeni matematicar)
2017-11-22 03:52 PM
Da sam na MC- jevom mestu ja bih tako i naslovio neku eventualnu zbirku kratkih prica...
Odmerenih a jakih .
damijan
(primenjeni matematicar)
2017-11-22 03:59 PM
A mi ćemo već da Ih posrcemo u slast.
Zabole nas uvo šta će ko da kaže.
Qubic
2017-11-23 12:45 AM
I ja sam u fazi 72 noša, u maloj sedmosobnoj kući sa tri kupatila. Al' ova deca stvarno pišaju i stalno moraš da čistiš za njima. I da im kuvaš. Ne znam samo šta će od sutra kad prođe godišnji odmor i počnem (samo) da radim i spavam, radim i spavam. ...Plus za priču.
 Comment Remember this topic!

Looking for Oil Diffuser Necklace?
.