Hvala prijatelju za rijeci ove,
sto kroz stihove,
upucujes oronulu starcu, meni,
o stalnoj zivotnoj mijeni,
da vrijeme neprestano tece,
proteklo vratiti se neće.
To sam znao i do sada,
da „ono” moje neće nikada,
vratiti se u istom izdanju,
niti ću biti u stanju,
preskociti potok podno livade,
u tom potoku i skoku su moje nade.
Pokusah, skocih i viknuh „hopa”,
nadjoh se u sred potoka,
mokar, porazen, ne vise mlad,
svu stvarnost shvatih upravo tad.
Sto okrutni zivot uli nadanje,
dade ti zivot i radjanje
i mladost bujnu punu snova,
da će neka vremena nova,
biti uvijek mlada i puna sreće,
da će vrijeme stati i neće teci.
Prevari me i zivot i ljudi
i moja glava luda,
ništa me više ne cudi,
sve je proteklo, nema vise cuda..