Дискусије : Психологија

 Коментар
Da li je visoki IQ teret ili dar?
lisabutterflay
30. август 2015. у 01.41
Ako je sreća živeti u neznanju, znači li to da visok IQ predstavlja mizeriju?

Široko je rasprostranjeno mišljenje da je lakše ljudima koji nisu dobro prošli kad se ‘dijelila pamet’, jer se oni ne zamaraju različitim stvarima zbog kojih pametniji ‘razbijaju glavu’.

Na izuzetno inteligentne ljude gleda se kao na pomalo neprilagođene individualce koji su puni ljutnje, frustracije i usamljenosti. Zamislite samo Virdžiniju Vulf, Alana Turinga ili Lisu Simpson. Reklo bi se da se za njih može vezati ona Hemingvejeva izjava da je sreća među inteligentnim ljudima najređa osobina.

Iako se pitanje da li su pametni ljudi nesrećniji može činiti trivijalnim, ono mnogima može da pomogne da se osjećaju dobro u svojoj koži.

Činjenica je da je današnji obrazovni sistem usredsređen na poboljšanje naše akademske inteligencije, iako za sve nas postoje granice. IQ je i dalje primarni način mjerenja kognitivnih sposobnosti, a trošimo milione na to da treniramo mozak i možda poboljšamo kognitivne mogućnosti.

Ali, šta ako je naša potjera za genijalcem u sebi nešto od čega bi trebalo da pobjegnemo glavom bez obzira?

Prvi koraci u vezi sa traženjem odgovora na ovo pitanje, napravljeni su prije gotovo stotinu godina, u zlatno doba američkog džeza.

U to vrijeme pažnju je privlačio novi IQ test, koji se pokazao uspješnim u centrima za regrutaciju tokom Prvog svjetskog rata, i 1926. godine kad je psiholog Luis Terman odlučio da ga isproba kako bi identifikovao grupu posebno nadarene djece.

Obavljajući testiranja u kalifornijskim školama i izdvajajući najbolje od najboljih, odabrao je 1.500 učenika koji su imali IQ iznad 140 (a među kojima ih je 80 imalo IQ viši od 170). Ta grupa je postala poznata pod imenom ‘Termiti’, a usponi i padovi koji su ih zadesili tokom života istražuju se do današnjih dana.

Najviše su razočarali – sami sebe

Kao što je i bilo očekivano, mnogi članovi Termita su postali bogati i slavni, od kojih he najuspješniji postao Džes Openhajmer, pisac poznate serije iz 1950-ih, ‘I love Lucy’. U vrijeme emitovanja ove serije na televiziji, prosječna plata članova Termita bila je duplo veća od ostalih.

Ali, nisu svi članovi grupe ispunili očekivanja. Mnogi su željeli da se bave plemenitim poslovima, pa su postali policajci, vatrogasci, pomorci ili daktilografi.

Zbog toga je Terman zaključio da intelekt i postignuća nisu uopšte nužno povezani. Niti je činjenica da je neko bio izuzetno pametan značila da će on sam biti srećan, budući da se tokom godina broj razvoda, alkoholizma i suicida kod Termita izjednačio s nacionalnim prosjekom.

U doba kad su Termiti već bili na putu prema staračkom domu, iz njihovih primjera mogao je da se izvuče zaključak da inteligencija ne znači nužno i bolji život.

U najboljem slučaju, veća inteligencija ne može da utiče na to koliko ćete vi biti zadovoljni svojim životom, a u najgorem – možete se osjećati manje ispunjeno od drugih.

To ne znači da su svi ljudi koji imaju visok IQ automatski mučenici i genijalci, kao što to umije da prikaže popularna kultura, ali svejedno je intrigantno. Zašto se prednosti više inteligencije, dugoročno gledano ne isplate više?

Jedan od mogućih odgovora mogao bi da se krije u tome da, ako ste svjesni svojih talenata, to je kao da imate svojevrstan teg oko noge.

Preostali živi članovi Termita devedesetih godina su bili upitani da pogledaju unazad na događaje koji su obelježili njihove živote. Umjesto da uživaju u svojim postignućima, mnogi su izjavili da su često imali osjećaj da nisu dorasli svim očekivanjima koja su pred njih stavljena u najmlađe doba, kad je okolina shvatila koliko su pametni.

Taj osećaj tereta, pogotovo kad se kombinuje s drugim očekivanjima, motiv je koji se često javlja kod nadarene djece.

Najupečatljiviji i najtužniji je primjer matematičkog genija Sufijahe Jusofe. Djevojčica se s 12 godina upisala na Oksford, ali je odustala prije završnih ispita i počela da radi kao konobarica. Nakon toga se bavila hotlajnom, gdje je mnoge klijente zabavljala citirajući jednačine tokom seksi poziva.

Razmišljanje, promišljanje i neumorna briga

Još jedna česta žalba koja se može čuti u studentskim kafićima i na internet forumima je da pametni ljudi mogu bolje uvidjeti svjetske probleme. Dok se većina nas fokusira na osnovne egzistencijalne probleme, pametniji ljudi bdiju noćima ‘razbijajući glavu’ oko uslova u kojima žive milioni ljudi ilii oko ljudske gluposti.

Konstantna briga mogla bi da bude jedan od znakova inteligencije, ali ne na onaj način na koji su to ovi mladi filozofi zamislili.

Intervjuišući studente o različitim temama, Aleksander Peni s „Mekijan” sa fakulteta u Kanadi, otkrio je da osobe koje imaju viši IQ zaista osjećaju više tjeskobe tokom dana od drugih.

Ali, zanimljivo je da se većina njihovih briga odnosila na uobičajene, svakodnevne probleme i misli. „Njihove brige nisu bile dubokoumne, nego su jednostavno češće brinuli o više stvari. Ako bi se dogodilo nešto ružno, oni bi proveli više vremena razmišljajući o tome”, objasnio je Peni.

Temeljnijim proučavanjem, Peni je otkrio da je to obično bilo povezano i s verbalnom inteligencijom, onom vrstom koja se testira pomoću riječi u IQ testovima, dok u prostornoj inteligenciji nisu briljirali (a to je ona koja smanjuje rizik od anksioznosti).

On je pretpostavio da elokventniiji ljudi mogu lakše opisati anksiozna osjećanja koja ih tište, pa automatski i više razmišljaju o njima iako to nije nužno nedostatak. „Možda su jednostavno ulazili malo dublje u suštinu svakog problema od većine ljudi, što im je pomoglo i da uče iz svojih grešaka”, smatra Peni.

Ono što je, međutim, neugodna istina jeste da višu inteligenciju ne prati nužno i pametnije donošenje odluka.Naprotiv, u nekim situacijama inteligentni ljudi donose odluke koje mogu da budu neracionalnije i ‘gluplje’ od onih koje donose drugi ljudi.
labudica
(EKV)
30. август 2015. у 21.57
Visoka inteligencija je i dar i teret.

Može da bude teret,ako se dese neke teske zivotne situacije i onda patnja zna da bude velika i duza kod inteligentnijih ljudi nego kod onih sto su manje inteligentni. A s druge strane, kad su sretni, to bude bas prevelika sreća, tako da onda tereta nema u tim trenucima.

Visoka inteligencija može biti teret i zbog frekvencije na kojoj se nalaze ti ljudi koji su inteligentni. Neki od njih mogu da dozive u zivotu da budu bipolarni, anksiozni. Dakle,i tu se može reći da je visoka inteligencija teret.

Citala sam prije da npr. većinom ljudi koji su inteligentni mogu dobiti neke odredjene psihicke simptome. Npr. neki ljudi koji imaju sizofreniju imaju neku bas specificnu nadarenost za slikanje i umjetnost uopste. Tu je visoka inteligencija s jedne strane teret,i s druge strane dar.

Ljudi s visokom inteligencijom mogu dozivljavati nekad lijepe i jake snove, npr. sanjati prelijepo mjesto kao sto je neko prelijepo more, vidjeti neke zarke i žive prelijepe boje u snu. Inteligentni ljudi u zivotu barem ponekoliko puta mogu da dozive i lucidne snove. Npr. da se čak i kad je neki san previse lijep i odjednom se desi neka malo losija situacija u snu, umjesto da se uznemire mogu da shvate već u snu da je to samo san i da je nemoguće da se to što se desilo u snu stvarno desilo. To je jedan bas neopisiv osjecaj i dobar osjecaj, da u snu shvatis neke stvari i kontrolises ih tako da te ne mogu uznemiriti.Ali nije to uvjek tako, inteligentni ljudi mogu često imati i obične snove.

Što se tiče ovih ljudi za koje kažu blago njima ni brige ni pameti, znaci oni koji nisu barem prosjecni, inteligentni ljudi mogu s njima da pricaju normalno samo ako se spuste na tu nizu frekvenciju.
Npr. neki dan sam upoznala jednu ženu koja me je pitala ista pitanja kao i prije par dana. Znaci nije žena zapamtila iz prve ni odakle sam i ostale obične stvari koje sam joj već jednom rekla. Njezin zivot se svodi samo na seks i na radjanje puno djece. Ali i oni mogu imati neki teret u zivotu, samo nije to toliko jak teret, lakse podnose neke zivotne situacije i brze zaborave neke stvari, znaju i oni biti veseli i vise. Ali ja mislim da je pored svega ipak bolje inteligentnijim ljudima u zivotu, osim onima koji su dozivjeli preteske situacije u zivotu a nisu lako izvukli se iz njih.

Znaci u tim ekstremnijim slučajevima je čak i ovim manje inteligentnim osobama zivot bio bolji i laksi.
lisabutterflay
30. август 2015. у 22.34
..šta će se desiti kad nasi kompjuteri postani pametniji od nas ?

lisabutterflay
30. август 2015. у 22.54
Recimo;
Kada vam neko kaže da je menadžer – na šta prvo pomislite?
Šta radi jedan menadžer i za šta je, u stvari zadužen, šta je menadžment, kako je nastao i čemu služi, otkrivala sam pišući ovaj tekst koji Vam predstavljam i pozivam na uključenje u diskusiju:)

Menadžment predstavlja proces izvršavanja zadataka uz pomoć drugih ljudi...ili?
labudica
(EKV)
30. август 2015. у 23.59
Prvo na šta pomislim je to da menadjer mora da drzi sve pod kontrolom, ima izuzetno važnu i odgovornu funkciju.
pamina
02. септембар 2015. у 05.39
Ideje o pametnim kompjuterima i veštačkoj inteligenciji koja će nadmašiti ljude su precenjene i odbacuju se poslednjih godina.
Ta paradigma je potrošena.
Ljudski um je širi pojam od inteligencije ali se ne može meriti kao IQ.
IQ je samo broj koji pokazuje koliko je neko uspio rešiti zadataka u testu i ništa više.
Postoji i emocionalni EQ, socijalni SQ, u skorije vreme verovatno i spiritualni Q.
Uglavnom, sad su hit ideje kvantne mehanike koje pokušavaju objasniti bitna pitanja uma i svesnosti.
Samo što malo ljudi to može da prati i kapira.
labudica
(EKV)
02. септембар 2015. у 20.16
Postoji i još puno stvari zbog kojih nas kompjuteri nikad neće moći nadmasiti.
SnezanaStojanov
05. септембар 2015. у 07.33
dati teret

hvala.
SnezanaStojanov
05. септембар 2015. у 07.45
O da, dajte takav teret nekom ko to može sve da snosi I kome lepo stoji.

Druga solucija je da se razdeli siromasnoj masi komad po komad, ali ko ima vremena za to???
SnezanaStojanov
05. септембар 2015. у 07.47
treca solucija, izmerite moj ne postojeci IQ pa mi prvo definisite IQ, e onda možemo normalno da komunicaramom koristeci datu inteligenciju, ok???

hvala.
labudica
(EKV)
05. септембар 2015. у 15.21
Ja svoj IQ ne razumijem nikako, isto ko' da varira, ako je to ikako moguće...Jer često sam procjecna ko' i svi ljudi. A i znam donijeti glupe odluke nekad.
labudica
(EKV)
05. септембар 2015. у 15.21
prosjecna*
Konj_na_belom_princu
(Miriomorfoskopticar)
08. септембар 2015. у 04.28
U filmu „Riba zvana Vanda”.. postoji antologijska rečenica koja zvuči ovako:

Razlika između glupog čoveka i pametnog je ta što je glup uvek glup i ne ume da ispadne pametan dok se pametan čovek ponakad može napraviti kao da je glup. :)

Tako nešto :)))
lisabutterflay
11. септембар 2015. у 00.05
Moje pitanje glasi:

..da li su događaji posledica naših misli ili su naše misli posledica, odnosno neko predosećanje, budućeg događaja?

Ili je moguće i jedno i drugo?
najtmer
(nije covjek sto misli, vec sto)
11. септембар 2015. у 17.18
inteligencija i znanje nikakve veze nemaju.. sedi, 1.
madambaterflaj
04. октобар 2015. у 16.41
..da li su događaji posledica naših misli ili su naše misli posledica, odnosno neko predosećanje, budućeg događaja?

Ili je moguće i jedno i drugo?
----------------------------------------------------

pa Jung je malo vise drvio o tome. nadji neke njegove radove o sinhronicitetu...

što se mene tiče, ta dva pitanja se ne mogu odvojeno posmatrati.
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Mantra Bracelets?
.