Дискусије : Београд

 Коментар
Napustanje Beograda i zivot u selu
MC_
(Bihilist)
24. август 2015. у 10.47
Zanima me da li je neko realizovao ovakvu ideju: odlazak iz Beograda i zivot u selu i kakava su iskustva.

recimo, ja sam rođen u Beogradu, ali mi se sve manje svidja.
Bruda
10. септембар 2015. у 01.51
Imaš u emisijama Joce Memedovica dosta primera beogradskog stanovnistva koje je otislo u prirodu a i znam nekoliko primera ličnih gde su ljudi nasli mir za svoje duse van beograda.

Dobra ideja u svakom slučaju ali ima onaj jedan veliki problem, gde se leciti ili a šta ako treba lekar hitno?

Steta je isto što se mladje osobe nisu istog dosetile već samo starije osobe koje su iznad 50-tak godina. Ima i dosta povratnika iz inostranstva koja ne samo da neće beograd već neće gradsku atmosferu oko sebe.
dijana-bl
(boginja lova)
21. октобар 2015. у 04.23
Znam primer, prošle godine je rodjaka to uradila. Znam još jedan, prijatelj moje drugarice. I znam primer broj 3 (poslovni klijenti). to nisu primeri iz novina i sa TV (tamo su svi uspesno to odradili).
Primer broj 1, prodala stan i sa deckom otisli na selo, kupili kucu koju su renovirali (nisu zavrsili nije za stanovanje). Dobili od raznih udruzenja zivotinje (koze, 2 psa), zasadili grasak. Totalno neraspitani, neradni. Propadose za godinu dana. Da su bar zasadili na njivu koju su kupili nešto, bilo šta, bili bi u plusu, ali nisu. Lenjost. Nakon tačno godinu dana, vratili se u grad.
Primer 2, kupio njivu, napustio grad, zasadio maline. Subvencije koje je država obecavala nikad nisu dobili, jer ih neke godine ima a neke godine nema. Ispostavilo se da je kupio zarazene maline, sve propalo za godinu dana.
Primer 3, prodali stan, kupili imanje i kucu u blizini Sapca i digli kredit, bave se pcelarstvom i medom. 3 godine im je trebalo da budu na pozitivnoj nuli i otplacenim kreditom. Problem je sto je prošle godine urod meda bio mali zbog velikih kisa, pa su upali u probleme, to im je bila treca godina. Ove godine umesto nakon tri, biće eto nakon 4 da su na pozitivnoj nuli.
Iz iskustva ovih ljudi, bavljenje stocarstvom, poljoprivredom i ratarstvom uveliko ovisi od toga da li ste se dovoljno informisali, ko vam je izvor informacija, da li ste izabrali pravu granu poljoprivrede za vase imanje, pravi zasad ili pravu stoku, i koliko ste spremni da radite. Morate da shvatite da je poljoprivreda krvav posao, nemate godisnji odmor, nemate slobodne dane, nemate bolovanje, svaki dan od rane zore se radi do kasno u noć.
Ako imate mogućnosti, krenite uporedo Beograd i uzgoj nečega sto mozete organizovati na jedan od nacina:
1. jedan supruznik je na selu i bavi se poljoprivredom koja treba da donese novac, a drugi je u gradu i imate od njega sigurnu platu
2. oboje ste u gradu, a nađetenešto cime mozete da se bavite vikendima (npr. zasad voca, tresnje, sljive, dunje... šta god)
PEPELATVOR-2
(♫ ☼ ♂ ♥ ♪ ☺)
21. новембар 2015. у 20.11
-Dobar savet Dijana,
ja sam odabrao opciju 2, al od ciganskih `hordi` i njihovog lopovluka teško je odbraniti imanje,a nemas nikakvu zastitu ni od policije,dok ti država uredno naplacuje poreze sa kamatama...znaci `pisi propalo` svu ti zaradu pojedu `skakavci`.

-Lepa zamisao,dobra reklama,ali u stvarnosti neizvodljivo i neprofitabilno,za mladje osobe.
-Zbog toga tome pribegavaju samo penzioneri, imaju siguran prihod,povazdan su prisuti na imanju (cuvaju ga),a obradjuju ga zanimacije radi
mornar7
(mornar)
23. новембар 2015. у 09.15
Oni iz grada oce na selo a svi iz sela oce u grad. Mnogi ljudi su postali nezadovoljni onim kako i gde žive. Neki su otisli vani, neki putuju po svetu, a mnogi još fantaziraju o kojecemu.
Promenio sam zemalja i zanimanja iz raznih pobuda pa sam shvatio, shvatio sam da covek prvo treba da bude sretan tamo gde jeste. Ako je motiv za promenom samo to što nije zadovoljan tamo gde jeste sigurno neće mu valjati ni promena.
Ako još oseca da može da uradi vise u zivotu i da hoće da proširi vidike , e onda treba da se pokrene. Promena je dobra, važna i ne mora da zavrsi „uspehom”. Najgore sto ti se može desiti da jednog dana kažeš eh sto nisam onda se pokrenuo.
Danas ljudi hoće da imaju sve u par meseci i malo rada. Smesno je ocekivati da možeš od meda, malina ili bilo čega da se obogatis.

Da bi covek živeo na selu, treba da uziva u meditaciji i miru (što ne znači da povremeno ne može otici u grad i disco). Treba da uziva u radu i stvaranju. Ako sedenje po kaficima mu je važno, ako ne može podneti malo blata, ako pravi dramu od malo osa ili misa, ako preferira buku mesto tisine, ...onda selo nije dobra ideja. TV prakticki uvek govori o financijskom uspehu i pokazuje idealisticke primere, mislim da je najbolji razlog i satisfakcija koju covek može pronaći na selu je jednostavnost zivota, uzivanje u vlastitom radu i vremenu koje potrosi kako hoće (a ne po tramvajuma ili zaglavljen u saobracaju).
Bacio sam sidro, preselio sam u manje mesto, i imam zemlju od skora, istina ne živim od toga, ulozim vise rada i novca nego sto dobijem ali nikad mi nije bilo bolje.
dijana-bl
(boginja lova)
24. новембар 2015. у 04.27
da, slazem se, trenutno je penzionerima najlakse da odu na plac i pomalo se bave uzgojem nečega, a imaju sigurna primanja.

Muž i ja smo nasli neki kompromis koji pokusavamo da razvijemo u nešto više.

Nasa zelja i zvezda vodilja je da imamo pre svega zdravu domaću neprskanu hranu i ujedno mesto za relaksaciju koje ćemo razvijati i siriti do te mere kada nam deca krenu na fakultet a mi u penziju pa ćemo se tu verovatno i trajno preseliti.
Shvatili smo da nas kuca i plac, basta i takvi radovi u stvari relaksiraju. Naradimo se ko crnci, tokom godine, ali u tome cela nasa porodica uziva.
Ovakav vid uzgoja hrane i zivota, sigurno ne može biti osnovni izvor prihoda, već dodatni. Ali smo srećni sto je plac i kuca u blizini Beograda (60 km), pa nam omogućava redovne posete. Uzgoj voca i povrca za naše potrebe donosi ogromnu ustedu, za prodaju bi morali biti stalno prisutni i morali bi uloziti u staklenike sa grejanjem, navodnjavanjem, u protivgradnu opremu... o tom potom. Ubiranje plodova prirode u okolnim livadama i sumama takođe donosi ustedu.
Trenutno stvaramo stednju za nešto više... imamo ideje o njivi sa zasadom dunje, o njivi sa zasadom tresanja, koji bi mogli donositi zaradu, ali za to nam treba novac da se investira tako da će malo da saceka. Pre svega ne želim da se oslanjam na subvencije, državu, pomoć, već u se i u svoje kljuse.
Još ne znam nikog ko se obogatio od poljoprivrede, a da je mali covek a ne velika korporacija koja je imala u startu 2 miliona evra pa sad razbija trziste... to su veliki igrači i o tome ne mastam. Ali znam ljude koji uspesno dopunjuju kucni budzet ovakvim nacinom zivota, žive zdravije i opustenije, i jedu zdravu domaću hranu, borave napolju sto je i te kako važno za nas imunitet.

mornar7
(mornar)
25. новембар 2015. у 06.53
ja sam daleko od penzije ali nisam ni slutio da ću toliko uzivati u ovome. Ili se to samo meni čini ali nekako mi ukusnije sto sam uzgojim, u slast smazem. Za mesec-dva dana prvo brokoli, karfiol pa redom...
Oko mene sve sami 80-godisnjaci, izgleda da valja i za zdravlje.

Bezi od kredita. Steta sto ljudi nisu takvi da se udruže i uloze. Ali može covek i sam, po malo.

Puno pozdrava.
dulebg
(posmatrach)
27. новембар 2015. у 19.45
Ја немам снаге ни за викендицу, а камоли за преселење. Мислим се: требаћу унуцима - они ће бити у Бгд (ако не оду даље), мени ће требати лекари (зна се где су). Можда када бих заменио стан за Липовицу, Врчин, Винчу (Аустро-Угарска не долази у обзир), али то у договору са децом - ако су и они спремни да пођу.

Најсретнији бих био да имам кућу са окућницом у Бгду - али није ми се дало.
tajka
(trener)
01. децембар 2015. у 12.59
ALAS ARSA

Njegov pogled upućen meni bio je isto tako upitan, kao jednom prilikom u zatvorenom bazenu SRC Banjica pre 30 godina.

Dakle događaj prvi iz tog doba.

Sumnjajući tad da sam baš ja odgovoran što mu se torta veče pre našeg susreta baškarila u totalno praznom frižideru, ljubopitljivo mi se približavao Arsa tražeći odgovor u mojim očima. Okrugli ukrašeni kolač otkrila su njegova radoznala deca i u glas povikala:
-Mamaaaaa, tataaaaaaaaaa, kakva je ovo torta!? Krajem dana svi zajedno umorni vratili su se iz šetnje. Par dana pre tog događaja, znajući kakav je on domaćin, meni nije bilo nepijatno da nepozvan uđem u njegov nikad zaključan širom otvoren dom. Pošto u kući nisam zatekao nikoga, ostavim poklon na sigurno i hladno mesto. Ako porazmisli i podseti se malo, setio bi se da mi je nekoliko dana pre našeg susreta na bazenu uporno i pedantno popravljao izdrndali fijat 750. Ako uzme u obzir da je to radio sasvim besplatno da bi pomogao kolegi i ocu dvoje male dece koji u tridesetoj godini radi na plivalištu preko ‘omladinske zadruge ‘. Ako je povezao da mi tašta radi u radionici gradske poslastičarnice, mogao je ‘Aki’ (kao što jeste) lako da dođe do rešenja zagonetke. Samo još za svaki slučaj da kjičkog svog oka ‘prokljuvi’ skriven osmeh u mom pogledu.

Priča druga.

Iznaneđenje pomešano sa sumnjom u lošu rakiju desilo se par meseci kasnije te bezbrižne 1988 godine. Sedeći na panju u svom dvorištu na uz neizbežnu jutanju kafu sa pomenutom ‘domaćom’,iznenada je čuo pa onda preko ramena i video da mu automobilski točak ide u susret. Ceo celcijati točak koji mu uzgred budi rečeno baš toliko nedostaje kao ‘rezerva’ za njegovog ‘krnjavog fiću’. Dakle točak se kotrljao ‘solo’ i uz sve veću buku nepogrešivo kao teledirigovan ulazio u dvorište.‘Zapanjen’ Arsa uvrtao se lagano oko svoje ose zbog problema sa ukočenim vratom čas u jednu čas u drugu stranu. Odlaže novine jer oće bolje da osmotri ko to nedeljom sabajle šalje točkove po prostranim dvorištima Voždovca. U oblačiću smeđe prašine jedva je uspeo da razazna belog fiću koji se neobično brzo udaljavao idući u ‘rikverc’! Ostale ‘kockice’ će morati ponovo da slaže sam u toku dana. Gde je preterao sa dobročinstvom i ko mu uzvraća pažnju tim više negó čudnim gestom.
-E ljudi, ako neko ima… trebao bi mi ceo točak sa felnom. Ne, ne samo polovna guma već kompletan točak.
Bio je precizan ‘Aki’ dok je par dana pre tog jutra šarao pogledom po družini spasilaca i instruktora plivanja. On s pravom može povremeno da zatraži neku uslugu jer nema čoveka u njegovoj bližoj i daljoj okolini kome nije pomogao. Arsa je ljudina po stasu i opisu karaktera od rođenja. To je dobro poznato svima. Njegovi časovi plivanja su demonstacija modernog baleta u vodi a završne svečanosti sa dodelom diploma tek obučenim plivačima, pozorište na vodi.(Uf da me ne čuju ‘Vučićeve’ arhitehte sad).
Njegovih skoro dva metra i preko 100 kilograma ne bi delovali tako impresivno da nije svetlo plavih očiju i bujne ‘Karl Marks’ frizure. Spori hod i nečujno kratki koraci nisu nagoveštavali kasnije problema sa kukovima koliko se u svakom trenutku iščekivalo da ‘gazda’ zastane i kaže nešto ubedljivo i značajno. Da ‘prelomi’ nesalomljivo citirajući nekog istorijskog velikana, mada nijednu celu knjigu, kako priznaje u životu nije pročitao! Kažem gazda jer je Arsa ‘devedesetih’ napustio bazenske poslove i malo po malo postao vlasnik nekoliko ribarnica na glasu. Spojivši svoj hobi sa biznisom vešto je napravio industriju i svoju imperiju. Za sve ‘miševe’ koji bi da gricnu komadić sveže ribe ali i ‘mace’ željne da se okrepe bogatom čorbom. Boemski poznato mesto za Beograđane bio je neprevaziđeni Akijev riblji restoran. Pravila su se i pakovanja hrane za kućne ljubimce, tek da se domaćinsko poslovanje zaokruži i da se zatvori lanac ishrane. Sada su svi njegovi frižideri bili puni a love je bilo ‘do krova’.

Priča predzadnja.

Poslednji put sam ga video veče pre mog odlaska iz zemlje i par dana pred kraj NATO agresije na Srbiju juna 1999godine. Arsa je istresao sve zgužvane pare i parice iz svojih džepova na sto ispred nas. Kao što mi je i obećao ono što je zaradio taj dan, to sparno veče 69 og dana pod bombama namenio je meni. Pre toga je razgrnuo poluprazne vinske čaše sa stola i na čistinu bacio gomilu raznobojnih novčanica. Hrpu je pročistio od nekoliko nepotrebnih dinarskih apoena pa ih je onda sa obe šake, kao kakavim mini bagerom, pažljivo odgurao ka meni. Taman za avionsku kartu preko okeana i ‘coca colu’ na aerodrumu.
-To je tvoje i nevraćaj se.
Izvinio se što žuri i otišao gostima.

Petnest godina kasnije.

Nije znao da sam ja osoba koja želi da ga vidi dok se približavao starim čamcem ka marini ali mu nije trebalo puno vremena. Jedan moj neoprezan osmeh lako je razotkrio ko se nalazi skriven ispod tamnih naočara, platnene kape i zadignute kragne. Samo je napravio pokret kao da valja točak i bi mi jasno da ne moram više da se krijem i glumim neznanca. Seo je za sto pored svog brata Mike, mog bivšeg kolege koji me je i doveo na ribarsko druženje sasvim inkognito. Gledam ga. Sa onako belom kosom i bradom Arsa bi bez problema mogao da dobije ulogu ‘Deda Mraza’ u nekom dečijem filmu. Ponajviše zbog očiju koje otapaju sneg i led. Dok i on nasmejan pilji u mene, deluje prilično zdravo obasjan proletnim suncem.
-Nikad mi nije bilo lepše negó sad.
Odgovara drugar na moje brižno,
-kako si Arso?
Čovek koji je nekad plaćao porez milion nemačkih maraka, razložno objašnjava istinitost svoje tvrdnje i čari života u skromnoj kućici na Dunavu kod Ritopeka. U životu nisam video više raznobojnog i negovanog cveća oko nečije kuće kao tad kod njega. Lepota i draži mirnog življenja, ribarenja u kućici na reci u zamenu za urbanu sredinu, ‘šticovan kurs’, tranziciju, transformaciju svega i svačega. ‘Namicanje kraja sa krajem’ vidi kao zanimljivo rešavanje ukrštenih reči sa temom ‘preživljavanje’.
- Ako ne znaš odgovor na uspravno pitanje ‘opstanak’, pogledaj vodoravno.’
Smeje se svojoj filozofskoj dosetki dok očima ‘miluje’ reku.
Ritualno bez žurbe sa uživanjem puni cigarete duvanom nekakvom ručnom spravicom i nazdravlja nam domaćom rakijom.
-Žena koja mi je vodila knjige falcifikovala je moj potpis, zloupotrebila poverenje, podigla kredite bez mog znanja, zadužila me do neba i nestala. Sve sam izgubio! Čujem da je sad na psihijatriji u ‘Laže Lazarević’, pravi Arsa pauzu dok lagano ispušta plavičasti dim ka Dunavu. Pogodan trenutak i za nas troje da se dovatimo čaša i diskretnim kuckanjem popunimo neprijatan trenutak višemilionske bolne prevare.
-Sad mi je najlepše sa mojom ‘Bakom’.
Ponavlja četvrti put nasmejani Aki, odavno zreo za jedno dobro šišanje. Objašnjava kako ga je brižno negovala žena (zove je ‘Baka’) koja sa njim sada živi u trenucima dok mu je otkazivalo zapušteno zdravlje. U grad ide samo kad mora na pregled kod lekara a društvo mu pored okolnih prolazećih ribara i komšija vikendaša, pravi jedna graciozn lepotica po imenu Dobrila. Dobrila je ćudljiva, bela roda koja je upavo doletela. Arsa na trenutak zaboravlja na nas i sasvim ozbiljan glasno priča sa njom. Žali joj se na Dobrivoja (Dobrilinog ljubavnika) da nije bio dobar pre neki dan, kad mu je pojeo već spremljene mamce iz čamca. Ona ga kao sluša, uvrće kljun i usporeno pravi dugački korak u plićaku. Traži ribu a Arsa je bodri i navodi na mesto gde je sigurno može naći. Sakriveni u hladu verande punimo već po treći tanjir ukusne riblje čorbe dok se riba peče na vrelom ulju. Ni vino ne miruje. Onda je ‘Aki’ zapevao a mi prihvatismo.

-----------------------------------------------------------

*Dakle može i da se posreći. Mislim da treba biti blizu grada zbog lekara itd...biti u paru, raditi nešto i proizvoditi za preživljavanje i hobi + sigurica penzijica (bar jedna)i imati VELIKI RAZLOG ZBOG ČEGA NAM JE IZOLACIJA POTREBNA.
MC_
(Bihilist)
22. децембар 2015. у 10.28
zanima me kako su ljudi prihvaceni po selima.
razgovarao sam sa nekim ljudima koji mi kažu da ih izoluju, d ane razgovaraju sa njima itd...
PEPELATVOR-2
(♫ ☼ ♂ ♥ ♪ ☺)
22. децембар 2015. у 11.26
-Kako,...ako mogu da imaju koristi od tebe da,a ako ne...ni dobar dan ne nazivaju, ljubomora šta li već,ali se ne treba obazirati na to...ko zna zašto je to tako dobro.
prekodrinski
(Å¡loser)
02. јануар 2016. у 10.06
Svakako da seljaci imaju razloga da nisu baš presretni kad im dođe neko koga nisu nikad viđeli, možda ni čuli o njemu... Oni su uložili cijeli život u selo, napravili asphalt, povukli vodu... i sad neki frajer dođe i kupi kuću za 5000 E. I još ako dobiju mudrijaša, pa taj će da ih uči kako se krompir sadi i pšenica sije (ovo prvo znam iz vlastitog iskustva).
Efemeris
04. јануар 2016. у 09.29
Ovo je odlicna tema i bas mi se dopadaju vasi komentari! Dok sam živeo u BG i ja sam hteo da odem negde, nezadovoljan svojim zivotom. Prvo sam hteo u inostranstvo a kada to nisam mogao da postignem, onda sam hteo na selo. Na kraju sam otisao u inostranstvo jer se stvorila prilika za to. U mom slučaju, vredelo je otici jer drugacije nisam mogao da se skrasim. Bar mi se tako čini. Opet, kad pogledam šta su moji drugari koji su ostali u Beogradu ostvarili - mnogo su ispred mene, mada kukaju i zale se na svoje zivote. U svakom slučaju, za inostranstvo - ne bi to preporucio mladim ljudima koji imaju fin zivot tu gde su. Ali ako ne mogu da se smire kao sto ja nisam mogao, nema im druge nego da traže sreću na nekom drugom mestu.
Power12345
21. август 2016. у 05.18
Za one koji rade i žive u gradu ili za one koji su rođeni u kamenom dodu i prošli evoluciju od žrvnja, kuća tarabnjača, ognjišta , poljskih wc toaleta, kokošinjaca, udzera, magaza itd.. pa do budjenja društva počev od struje, vode ,kuća i puteva ...

Danas biti na selu i živjeti .. zvat se seljak djak početnik ili moderni seljak profesor čovjek domaćin ili robovlasnik u društvu kapitala ili štampač hrane...


Bitno je znati i cijeniti nešto u društvu partiji...partiji seljaka koja je partija za sebe i koju nemožeš za nos vući varati ili biti varan..
Ta partija izvora i opstanka milosti nema ...da bi član takvog društva bio ...moraš znati, moraš jak bit i nelišiti se ničega ...

Vi u Bg ili u gradovima koji bježati želite iz grada u sela radi buke, dreke , kriminala i opstanka u potrebštinama ...prvo trebalo bi možda da pitate nekog domaćina seljaka tj da vas uzme na besplatnu praksu rada i obaveza koje seosko gazdinstvo ili domaćinjstvo zahteva...tu vam ne trebaju diplome i dugačka pisma, telefoniranja ili potplaćivanje..Jaki mišići, tijelo i ne previše priče,
Sa završenim početnim kursom od kokošinjca može se direktno preći i počet studirat, doktorirat na pravu stoke, plugova i njiva...žaba ili ko to sve iz glava seljaka razotkriti može...

Sasha-Mudrijash
(kreativni lik)
10. новембар 2017. у 11.35
ja uteko pre oko godinu dana definitivno. pre toga sam bio par godina u novom sadu, al' onda mi se i tamo novopridosla raja bas onako smucila pa sam pobegao u jedno strano selo.
ono sto mi nisu rekli je da se ovo naše selo zapravo udruzilo sa još dva sela, i formirali su grad. tako da je sad taj grad od beograda veci nekih sedam, do devet puta. tako da sam na istom. jedino sam ovde na po naski drugom, a u beogradu sam bio na trecem spratu. ovde doduse imam i lift, tamo nisam im'o.
b.t.w. stvarno mi nije jasna nasa raja koja ima zemlju po unutrasnjosti, i koja se trpa u grad.
recimo da imam svoju zemlju negde u nekom selu - ne bi razmišljao ni jedan mikrosekund.
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for PomPom Keychains?
.