Дискусије : Херцеговина

 Коментар
Hercegovac
kevin
06. јул 2012. у 07.47
Draga Braco i sestre citah jedan clanak koji mi se svidje pa hoću da podjelim sa vama .


PRIČA O LJUBAVI

Porodica Dangubić

Dragi moji čitaoci, počinjem vam priču o našem kršnom Hercegovcu iz Dola kod Bileće, o Radomiru (Radu) Dangubiću...
Zašto baš pišem o njemu? Ima dosta razloga. Život mu je bio pun ljudske drame i ratnog vihora... Rade je, pored toga, bio i ostao pravi domaćin, onaj koga samo Hercegovina može roditi i odgojiti.
Pa, da vidimo kako sam upozno Rada Dangubića...
U stvari, čuo sam za njega prije nego što sam ga upozno. A upoznali smo se igrom slučaja. Negdje 1988. godine odoh u CBC (Canadian Broadcasting Corporation) na seminar ovdje u Torontu. CBC vam je TV stanica Kanadske federalne vlade. Na seminaru, nas desetak sjedi u lijepoj, luksuzno namještenoj kancelariji. Na kraju radnog stola vidim da piše: „Namještaj napravio R Dangubic”. Svi dobri majstori imaju običaj da tako stave svoje ime na ono što su napravili, jer se, naravno, time ponose. Dok to čitam, sjetih se jednog Dangubića (ne mogu da se sjetim imena), koji je prodavao prasiće po mojim Bobanima sedamdesetih godina. Pomislih: bože, je li ovaj Dangubić u Torontu rod onom što je dolazio na Bobane?

Nisam imao odgovor. Vrijeme prođe i dođe 1990. godina. Ponovo ratni vihor u starom kraju. Počelo se osnivati društvo Jovan Dučić pa odoh sa pokojnim režiserom Đorđom Tokinom da napravimo reportažu o Dijaspori za TV Srbije. Veli mi Đorđe:
- Idemo kod tvoga zemljaka Rade Dangubića u Misisagu!
Usput, pita me da li ga poznajem...
Kažem da sam čuo za njega, da sam vidio njegovo ime na kancelarijskom namještaju...
Tako je krenulo, tako smo se upoznali...

Sada se vraćam na Radovo rano djetinjstvo, na godine koje je proveo u Hercegovini, prije dolaska u zemlju snijega i bijelih medvjeda.
Rade se rodio za vrijeme Drugog svjetskog rata 1943. godine u porodici u kojoj je bilo šestoro djece. I otac mu se zvao Rade.
Premda mu je otac bio živ, Rade je maltene rastao kao siroče. Nijemci su mu zarobili oca na Planoj pored Bileće, kad je Rade imao samo godinu dana.
Prvo su ga otjerali u ropstvo u Grčku, a kasnije u Italiju. Ukupno, robovao je 11 godina.

Nadajući se da će jednog dana krenuti kući, ženi i djeci, morao je da dođe do najboljeg rješenja. Politička situacija u domovini nije mu bila nakloljena. Zato, iz Italije ode u Kanadu 1954. godine.
Tako se dogodilo da mladi Rade nije vidio oca do svoje 24 godine. Prvi put sreli su se na aerodromu u Torontu 11. aprila 1967. godine.
Rade je uzbuđen, srce mu je tako lupalo da je, pričao je kasnije, mislio da će iskočiti.
- Jeste, imao sam očeve slike, ali do tada nikad ga nisam uživo vidio. Tim slikama nisam mogao da vjerujem. Trebalo mi je da osjetim očevu ruku i zagrljaj, da konačno shvatim da nisam siroče. Često sam sanjao taj prvi susret sa ocem. Otac mi je bio uzor u životu, doživljavao sam ga kao heroja, iako do tada nikada nismo bili zajedno.

Rada je, zbog svega toga, uglavnom odgajala majka...
- Govorila mi je: „Rade, budi čestit čovjek, čestit ko što ti je i otac bio!”. Nadam se da sam to i postao. Dogovorili smo se da ću ja nositi naše novine pod lijevom rukom, a moj otac crnu šubaru da se ne bi mimoišli u aerodromskoj gužvi. Bijaše popodne, vidim: ide čovjek sa šubarom na glavi prema meni, ide dičan čovjek, sve to vidim iako smo jedan od drugog daleko desetak metara. Tih deset metara bili su mi najduži u životu. Nikako da ih pređem...

Suze radosnice potekle su niz Radovo lice...
- Brzinom munje pogledah da li još neko ima šubaru na glavi? Vidim da nema. Zato, rekoh sam sebi: to je moj otac, najljepši čovjek na svijetu. Ja sam dio tog čovjeka, ja ga gledam u oči i on mene gleda. U njegovim očima prepoznadoh sebe. Grlo se zavezalo, ne mogu da progovorim. Jednostavno, riječi ništa ne znače, tijelo drhti od uzbuđenja. Nemam vremena ni misliti.
U sebi samo rekoh: „Hvala ti, dragi Bože, konačno ću vidjeti i dotaći oca!”. Svi moji tužni djetinji trenuci bez oca nestaše, jednostavno zeželjeh da ih se riješim, zauvijek da ih istjeram iz svojih misli i da više nikada ne budem tužni dječak koji trči po hercegovačkom kamenu.



Rade Dangubić

Prišli su jedan drugom, rukovali se i poljubili...
- U tom zagrljaju osjetih očevu ljubav, ljubav koju ti samo roditelj može dati.
Kad se malo sabrao, Rade je osmotrio oca...
- Bijaše to koštunjav, jak čovjek. Pomislih: da li sam i ja takav? Ponadah se da sam isti kao on, da sam isti u svemu, kako je majka htjela i željela.
Rade je stigao i da se preispita...
- Da li sam vrijedan, da li sam zaslužio da imam ovako dičnog čovjeka za oca...
Kad su se malo snašli, odoše kod oca kući. On se već solidno snašao u Torontu. Imao je posao i svoju kuću. I, naravno, nije se ponovo ženio u Kanadi. Moja majka ostala je njegova jedina žena u životu.
Kući, Rada su dočekali očevi prijatelji sa rakijom, zdravicom, pečenim ovnom i bačvom rujnog vina.
- Bilo nas je oko pedeset. Veselili smo se cijelu noć i pjevali naše pjesme. Cijela ulica je odjekivala.

U neko doba komšije su zvale policiju. Kad su policajci došli, rekli su da nikad nisu vidjeli ovakvo veselje u tom dijelu Toronta. Naravno, i oni su shvatili u čemu je stvar. Zato nisu zaustavili veselje, već su se i oni pridružili i počeli da nam nazdravljaju.
- Rekli smo im da sam ja jedino dijete koje mu se ikada pridružilo u Torontu. Ostala braća i sestre ostadoše u starom kraju: Vojvodina, Srbija, Bileća.

Rade priča da je otac pozivao majku da dođe, pozivao i pozivao, ali zdravlje je nije poslužilo. Iako je okean bio između njih, uvijek su imali ljubavi jedno za drugo. Dugo su se dopisivali, a onda razgovarali telefonom...
- Prava ljubav nikad ne umire. Prava ljubav je čvrsta kao stijena...
Kad smo o svemu ovom razgovarali, sjetih se moje bake Riste. Pokoj joj duši, ona je izgubila svoga muža, moga djeda Miloša, u 33. godini i sve do kraja života je uvijek imala ljubavi za njega. Sjetih se njenih riječi o tome koliko ga je voljela. Sjetih se kad je rekla: „Ja i moj Miloš smo bili tol’ko u ljubavi, da smo mogli na vrh brda živjeti!”. Sjećam se, govorila je da joj nikad, baš nikad nije rekao ružnu riječ.
Tako je i Rade govorio o ljubavi svojih roditelja. U tim riječima prepoznah Hercegovinu. Prepoznah onu staru hercegovačku vjernost bračnom partneru i vjernost porodici.
Ostalo mi je da ćutim, da sabiram misli i da se divim činjenici ne samo da ljubav ne može prekinuti okean, neko je ne može ni okrnjiti.
Rade mi je pričao kako je njegov otac pomago svoju ženu i djecu „i šakom i kapom”. Poslije, sam se i ja toga držao prema braći i sestrama.
- Početkom života u Torontu, počeo sam da radim kao stolar. Radio sam ramove na gradilištima novih kuća. Lijepo se zarađivalo, bile su to rane sedamdesete godine. Na tom poslu ostao sam oko pet godina a onda počeh raditi delikatnije stolarske poslove. Na primjer, skupi namještaj za hotele i luksuzne kuće.
U svom poslu Rade je otišao toliko daleko, da je radio i namještaj za italijanskog ambasadora koji je završio službu u Kanadi i vraćo se u Italiju...
- Imao je pravo da uveze skupi namještaj iz Kanade, ali, eto, pored čuvenih italijanskih majstora, njemu se svidjelo ono što sam ja radio. Bio sam ponosan kad mi je ponudio taj ugovor. Tada sam shvatio da vrijedim kao zanatilija, kao dizajner i kao stručnjak u svom poslu.
GODINE 1970. Rade se oženio Bosiljkom Milanković iz Prokuplja, koja je tek bila došla u posjetu ujaku Radovanu.
- Sretosmo se u Restoranu „Skadarlija” u Queen ulici u Torontu. I danas se sjećam našeg prvog susreta... Uđoh u restoran pun mladeži. Čujem samo našu muziku. Pogledah uokolo, i ugledah najljepšu djevojku koju sam vidio. Skupih snage da je upitam za ples... I, eto, posle 42 godine, mi i dalje plešemo ovaj ples koji se zove „život”. Skupa smo, dobro se slažemo, imamo dvoje djece, sina Miodraga i kćerku Jelenu.
Miodrag je završio dva fakulteta u Torontu. Sada je šef računovodstva u jendoj firmi a kćerka je predvačica u školi.
- Miodrag je oženjen, imamo nevjestu iz Kolašina, Crna Gora, Anicu, oni imaju dvoje djece, sina i kćerku, blizance.
Rade više ne radi. U penziji je, jedini posao mu je da pazi unučiće...
- Vratio sam se nedavno iz starog kraja. Kao i uvijek, bilo mi je lijepo u starom kraju. Naš narod je gostoprimljiv i sad, pošto sam penzioner, namjeravam ići češće u stari kraj. Aktivan sam u udruenju „Jovan Dučić” i još u nekoliko naših udruženja u Torontu.

Sretoh Rada u Crkvi. Dok smo pisali ovaj članak, prelijepa kiša pade i dignu sparinu i vrućinu sa neba iznad Toronta. Kad smo završavali, opet se pojavi sunce pa predivna luna.
Tada pomislih...
Bože, čestita čovjeka, čovjeka koji ne gaji ni grama mržnje prema nikom, pa ni prema ljudima koji mu oduzeše oca i njegovo cijelo djetinjstvo?!

Često sam sretao Rada. Viđao sam ga skoro svake godine za vrijeme „Hercegovačkih večeri” u jesen, ali nikad ne imadoh dovoljno vremena da sjednemo i da kao ljudi popričamo.
Ali, eto, i to se desilo.
Dragi čitaoče, nadam se, i na tvoje zadovoljstvo!

UMJESTO EPILOGA
Stari Rade je umro 1987. u 82. godini života. Nikad se nije vraćao u stari kraj, niti je vidio svoju ženu. Više sile onemogućile su njihov susret...
A što se tiče Dangubića na Bobanima, nisam se prevario. Prasiće su po Bobanima prodavali Rade i Milorad Dangubić. Interesantno, Rade se i danas sjeća svih sela na Bobanima. Sjeća se i mog oca, pamti da je bio sakat u jednu ruku. On i Milorad ponekad bi prenoćili kod nas. Inače, počeli bi iz Zavale sa oko 50 prasića. Dok bih došli do mog sela, ostalo bi ih tridesetak...
Laketa
(Profa)
06. јул 2012. у 19.08
Bobanac,lijepa ti je ova zivotna prica o dvojici
Rada Dangubica kako u starom kraju tako i u
novoj zemlji „snijega i bijelih medvjeda”.
Nije ništa neobično sto je mladji Dangubic sin
Rade bio svinjarski trgovac i prodavao prasice.
Ko je sposoban da vodi takvu trgovinu sposoban
je da vodi i državu.Sjetimo se,podjimo malo
u istoriju,malo dublje i dalje tako je pocinjao
svoj trgovacki posao i vodja Prvog srpskog
ustanka Karadjordje Petrovic. Bavio se u početku
trgovinom a kasnije uspjesno predvodio Srbe u
borbi za nacionlno oslobodjenje od petovjekovnog
turskog robstva.
Iz tvoje price vidi se da je porodica Rada Dangubica
jako uspjesna u Kanadi,neka tako i treba,pregaocima
Bog daje mahove. Ja ih sve pozdravljam,želim im sve
najbolje u zivotu a tebi želim da napises još koju
ovako lijepu zivotnu pricu pogotovo o našim ljudima
Hercegovcima koji su potekli sa ljutog hercegovackog
krsa i kamenjara.Ovom pricom jutros uz kafu zaista
si mi uljepsao dan. Pozdrav ! Prof. Laketa
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Oil Diffuser Necklaces Sterling Silver?
.