Дискусије : Религија

 Коментар
Mocnici žele da odstrane Boga iz zivota ljudi
Bazorilo
01. април 2020. у 19.27
Pogledah neki video,gde se objašnjava kako se cine uzurbani koraci u Americi,da se uvedu takozvani Nojevski zakoni namesto Bozjih zapovesti.
Naime,po Talmudu bi trebalo da se postuju zakoni koje je navodno dao Noje,otac postpotopnog sveta.Talmud su napisali i tumacili -Sveti oci Jevrejske religije,Fariseji.Ovo malo za razmišljanje(već je duboka ponoc),a narednih dana ću opisati pomenute zakone i njihovu primenu i delovanje na drustvo i pojedinca,kao i posledice koje mogu nastupiti u svetskom sistemu ako to zazivi.
Bazorilo
02. април 2020. у 20.09
Video više ne mogu da nađempa ću po pamcenju od prošle noćiReceno je da se nastoji energicnim merama uspostaviti novi ustav u SAD.Osnova za nove zakone je ono sto stoji u Talmudu kao sto rekoh u uvodu.Tamo su postavljene neke stvari koje uveliko lice na Biblijske zakone.Ali u poredjenju jedno sa drugim vidi se da se radi o originalu(Biblija)i kopije(Talmud).Već samo nametanje kopije na mesto originala je protiv zakonito delo,ali pojavila se još veca opasnost.Iz kopije se povukla sadrzina koja je bar donekle licila na original,tako da ovo novo izdanje ostaje skoro liseno svega sto je moralno i vrlo.Naime,ostavili su još jedino zakon,-Zabranjeno silovanje.ali bez obrazlozenja,za koga je zabranjeno.I navedena je još jedna zabrana(zaboravio sam o kojoj se radi).Nadam se da ću ovih dana doći do tog videa još jednom,pa ću videti o cemu se radi.Ali sustina je jasna.Zakoni poput,zabrane homoseksualstva,kurvarstva,lopovluka i sličnih grehova,su izbrisani iz registra te nove biblije kojom će biti bombardovan Americki narod,a zatim će to pkusati da prenesu na ceo svet.Desava se upravo ono sto je napisano u novom Zavetu:A u poslednje dane nastace vremena teska,jer će ljudi postati... pa sledi opis,sve crnje od crnjega.
Mala grupa postenih i casnih ljudi će zaista imati veliku borbu da održe svetinju istine na Biblijskom nivou.
revizor
(pilot)
03. април 2020. у 05.28


https://www.youtube.com/watch?v=GmAPwBBiu2A

&&&

https://velikaborba.com/knjiga/

Od samog početka velikog sukoba na Nebu, sotona je želeo da sruši Božji zakon. U nameri da postigne ovaj cilj, upustio se u pobunu protiv Stvoritelja. Iako je bio prognan sa Neba, nastavio je istu bitku i na Zemlji. Cilj za kojim je istrajno težio, ogledao se u njegovoj težnji da prevari ljude i da ih navede da prekrše Božji zakon. Posledice će biti potpuno iste, bez obzira da li će ga postići tako što će ih navesti da odbace ceo Zakon, ili da uklone samo jednu od njegovih odredaba. Onaj koji pogreši »u jednome« pokazuje prezir prema celom zakonu; svojim uticajem i primerom staje na stranu prestupa, i zato postaje »kriv za sve«. (Jakov 2,10)

Trudeći se da izloži preziru božanske uredbe, sotona je izopačio biblijsku nauku, pa su se zablude na taj način uvukle i u veru hiljada ljudi koji su smatrali da veruju u Bibliju. Poslednji veliki sukob između istine i zablude predstavlja konačnu bitku u dugotrajnom ratu oko Božjeg zakona. Upravo sada ulazimo u tu bitku – u bitku između ljudskih zakona i Gospodnjih odredaba, između religije Biblije i religije bajki i tradicija.

Sile koje će se ujediniti protiv istine i pravde u ovom sukobu već su aktivno na poslu. Božja sveta Reč, koja nam je sačuvana po visokoj ceni patnji i prolivene krvi, danas se malo ceni. Biblija je u našem vremenu svima na raspolaganju, ali je malo onih koji je stvarno prihvataju kao vodiča u životu. Neverstvo preovladava u zastrašujućoj meri, preovladava ne samo u svetu, već i u samoj Crkvi. Mnogi odbacuju nauke koje predstavljaju glavne stubove hrišćanske vere. Velike istine o stvaranju, kao što su ih objavili nadahnuti pisci, pad čoveka u greh, pomirenje, trajnost Božjeg zakona, sve to u stvari je odbacio, u celini, ili delimično, veliki deo hrišćanskog sveta. Hiljade koje se ponose svojom mudrošću i nezavisnošću, potpuno poverenje u Bibliju proglašavaju znakom slabosti, misle da će pokazati nadmoćnu obdarenost i učenost ukoliko prigovaraju Svetom pismu i ukoliko simbolički tumače i objašnjavaju njegove najvažnije istine. Mnogi propovednici uče svoje vernike, mnogi nastavnici i profesori govore svojim đacima i studentima da je Božji zakon promenjen ili čak ukinut; i da oni koji njegove zahteve i dalje smatraju obaveznima, koji smatraju da moraju biti doslovno primenjivani, zaslužuju jedino prezir i porugu.

Odbacujući istinu, ljudi odbacuju i njenog Autora. Gazeći Božji zakon, odbacuju autoritet Zakonodavca. Od lažnih nauka i teorija isto je tako lako načiniti idola kao i od drveta i kamena. Pogrešno predstavljajući Božje osobine, sotona navodi ljude da pogrešno zamišljaju i Njegov karakter. Mnogi su na presto umesto Gospoda stavili nekog filozofskog idola, dok živoga Boga, Onoga koji je otkriven preko svoje Reči, preko Hrista, preko svojih dela stvaranja, slave samo retki pojedinci. Hiljade obožavaju prirodu kao boga, istovremeno odbacujući Boga prirode. Idolopoklonstvo, iako u promenjenom obliku, postoji i danas u hrišćanskom svetu isto tako stvarno kao što je postojalo u starom Izrailju u Ilijino vreme. Bog mnogih koji se smatraju mudrim ljudima, bog filozofa, pesnika, državnika, novinara, bog uglađenih pomodnih krugova, mnogih visokih škola i univerziteta, pa čak i nekih teoloških ustanova – skoro da nije ništa bolji od Vala, feničanskog boga Sunca.

Nijedna zabluda, prihvaćena u hrišćanskom svetu, ne udara smelije na autoritet Neba, nijedna nije neposrednije suprotstavljena zdravom razumu, nijedna nije otrovnija po svojim posledicama, kao nauka novog doba, koja brzo stiče pristalice, jer ističe da Božji zakon nije više obavezan za ljude. Svaki narod ima svoje zakone, koji zahtevaju poštovanje i poslušnost; nijedna vlada ne bi mogla da opstane bez njih, pa zar bismo onda mogli pretpostaviti da Stvoritelj neba i zemlje nije propisao nikakav zakon kojim bi regulisao ponašanje svojih stvorenja? Pretpostavimo da istaknuti propovednici počnu javno da govore da zakoni po kojima se upravljaju građani njihove zemlje, zakoni koji štite prava njenih stanovnika, nisu više obavezni – da samo ograničavaju narodne slobode i da zato ne moraju biti poštovani; koliko dugo bi ti propovednici ostali na svojim mestima? Zar je veći prestup potcenjivati zakone zemlje i naroda nego gaziti božanske uredbe koje predstavljaju temelj svake vlasti?

Bilo bi mnogo prihvatljivije da narodi ukinu svoje zakonodavstvo i dozvole ljudima da se ponašaju po svojoj volji, nego da Vladar svemira ukine svoj Zakon i ostavi svet bez merila kojim bi bili osuđivani krivci, a opravdavani poslušni. Da li možete zamisliti kakve bi posledice imalo ukidanje Božjeg zakona? Takav eksperiment je već bio učinjen. Užasni prizori događali su se u Francuskoj kada je ateizam postao vladajuća sila. Tada je celom svetu bilo pokazano da ukidanje ograničenja koja je Bog postavio znači prihvatanje vladavine najsurovijeg od svih tirana. Odbacivanje merila pravde otvara put knezu tame da uspostavi svoju vlast na Zemlji.

Kada god se odbace božanske uredbe, greh prestaje da izgleda grešan ili pravednost privlačna. Oni koji odbijaju da se pokore Božjoj vladavini postaju nesposobni da vladaju sobom. Preko svojih otrovnih učenja, duh nepokornosti useljava se u srca dece i mladih, kojima je u prirodi da ne podnose ograničenja, i društvo tako zapada u stanje bezakonja i razuzdanosti. Dok osuđuje lakovernost onih koji se pokoravaju Božjim zahtevima,većina ljudi rado prihvata sotonine obmane. Ljudi popuštaju uzde strastima i čine iste grehe koji su izazvali izlivanje božanskih sudova na neznabošce.

Oni koji uče narod da olako shvata Božje zapovesti seju neposlušnost i požnjeće neposlušnost. Kada bi ograde postavljene božanskim zakonom bile uklonjene, i ljudski zakoni ubrzo bi bili zanemareni. Pošto Bog zabranjuje nepošteno postupanje, pohlepu, laganje i varanje, ljudi su spremni da pogaze Njegove uredbe kao smetnju svom svetovnom napredovanju, ali posledice odbacivanja tih uredaba biće potpuno neočekivane. Ako zakon nije na snazi, zašto bi se iko plašio da ga prekrši? Imovina više ne bi bila sigurna. Ljudi bi silom uzimali imovinu svoga bližnjega i najsnažniji bi postao i najbogatiji. Ni život ne bi bio poštovan. Bračno obećanje ne bi više stajalo kao sveti odbrambeni bedem oko porodice. Onaj koji ima moć, mogao bi, ukoliko želi, da silom uzme i ženu svoga bližnjega. Peta zapovest bila bi odbačena zajedno sa četvrtom. Deca se ne bi ustručavala da oduzmu život svojim roditeljima, ukoliko bi na taj način mogla da zadovolje želje svoga pokvarenog srca. Civilizovani svet bi bio ispunjen hordama ubica i razbojnika, a mir, spokojstvo i sreća iščezli bi sa Zemlje.

Nauka koja ističe da su ljudi oslobođeni poslušnosti Božjim zahtevima oslabila je snagu moralnih obaveza i otvorila ustave nepravdi u svetu. Bezakonje, raskalašnost i pokvarenost preplavljuju nas kao nezadrživa poplava. Sotona je na poslu u porodici. Njegova zastava vijori se čak i u takozvanim hrišćanskim domovima. Tu su zavist, zla sumnjičenja, licemerje, otuđenost, suparništvo, sukobi, izdavanje svetog poverenja, popuštanje strastima. Celokupni sistem verskih načela i nauke, koji treba da obrazuje okvir društvenog života, izgleda da se ljulja i gotov je da se raspadne. Najgori zločinci, kada dopadnu zatvora zbog svojih zlodela, često su obasipani darovima i pažnjom kao da su učinili neka hvale vredna dela. Veliki publicitet se daje njihovom karakteru i zločinima. Novine objavljuju odvratne pojedinosti o porocima, i tako podstiču i druge na prevare, otimanje i ubistva, a sotona se raduje uspehu svojih paklenih zamisli. Slepa zanesenost porocima, samovoljno oduzimanje života, strahovito umnožavanje neumerenosti i bezakonja svake vrste i obima, treba da probudi sve koji se boje Boga da se upitaju šta se može učiniti da se zaustavi poplava zla.

Sudovi su podmitljivi. Ljudi u vlasti nadahnuti su željom za dobitkom i ljubavlju prema čulnim uživanjima. Neumerenost je oslabila sposobnosti mnogih, tako da sotona ima gotovo neograničenu vlast nad njima. Pravnici su nedosledni, podmitljivi, varalice. Pijanstvo i uživanje, strasti, zavist, nepoštenje svake vrste, sve to zastupljeno je među onima koji primenjuju zakone. »Zato sud odstupa natrag i pravda stoji daleko; jer istina pada na ulici i pravda ne može da prođe.« (Isaija 59,14)

revizor
(pilot)
03. април 2020. у 05.32

Nevaljalstvo i duhovna tama za vreme prevlasti Rima predstavljali su samo neizbežne posledice njegovog nastojanja da zabrani Bibliju, ali gde danas pronaći razlog široko rasprostranjenog neverstva, odbacivanja Božjeg zakona i iz toga nastale pokvarenosti, pri punoj svetlosti jevanđelja i u vremenu verske slobode? Sada, kada više nije u stanju da uskraćivanjem Svetog pisma drži svet pod svojom vlašću, sotona pribegava drugim sredstvima u naporu da ostvari isti cilj. Uništenje vere u Bibliju podjednako služi njegovim namerama kao i uništenje same Biblije. Šireći verovanje da Božji zakon nije više na snazi, on uspešno navodi ljude da ga krše u istoj meri kao da uopšte i ne znaju za njegove propise. I sada, kao i u ranija vremena, on se služi Crkvom da ostvari svoje planove. Savremene verske organizacije odbile su da slušaju neomiljene istine jasno objavljene u Pismu; a u borbi protiv njih prihvatile su tumačenja i stavove preko kojih su široko posejale seme neverstva. Držeći se papske zablude o urođenoj besmrtnosti i svesnom stanju čoveka posle smrti, odbacile su jedinu odbranu od spiritističke obmane. Nauka o večnim mukama navela je mnoge da odbace Bibliju. Kada se narodu objave zahtevi četvrte zapovesti i kada ljudi shvate da oni traže svetkovanje sedmog dana Subote, kao sedmičnog dana odmora, mnogi popularni učitelji kao jedini način da se oslobode dužnosti, koju nisu spremni da izvrše, izjavljuju da Božji zakon više nikoga ne obavezuje. Na taj način odjednom odbacuju i Zakon i Subotu. Kada se delo reforme u oblasti svetkovanja sedmičnog dana odmora bude proširilo, ovo odbacivanje Božjeg zakona u želji da se izbegnu zahtevi četvrte zapovesti postaće skoro opšta pojava. Učenja verskih predvodnika otvorila su vrata neverstvu, spiritizmu i preziranju Božjeg svetog zakona, a upravo na ovim predvodnicima počiva i strašna odgovornost za bezakonje koje vlada u hrišćanskom svetu.

A ipak, ova ista grupa predvodnika tvrdi da se široko rasprostranjeno bezakonje najvećim delom može pripisati nepoštovanju takozvane »hrišćanske subote«, odnosno nedelje, i da bi ozakonjenje svetkovanja nedelje unapredilo moral društva. Taj zahtev se posebno glasno postavlja upravo u Americi, u zemlji u kojoj je nauka o pravom danu odmora najviše objavljivana. U toj zemlji se pokret za umerenost i trezvenost, jedna od najistaknutijih i najvažnijih moralnih reformi, često povezuje sa pokretom za svetkovanje nedelje, čiji se zastupnici predstavljaju kao ljudi koji deluju u skladu s najvećim interesima društva, pa one koji odbijaju da se ujedine s njima, proglašavaju neprijateljima trezvenosti i reforme. Međutim, sama činjenica da se pokret koji podupire zabludu povezuje sa delom koje je samo po sebi dobro, nije nikakav dokaz u prilog zabludi. Mi možemo prikrivati otrov mešajući ga sa zdravom hranom, ali time ne možemo promeniti njegovu pravu prirodu. Suprotno tome, on postaje još opasniji, jer ga nenamerno možemo uzeti. Jedna od sotoninih metoda je da uz laž doda samo onoliko istine koliko je neophodno da postane prihvatljiva. Vođe pokreta za ozakonjenje nedelje mogu zastupati i reformu koja je potrebna narodu, načela koja su u skladu sa Biblijom, ali, pošto s tim delom povezuju i zahtev koji je suprotan Božjem zakonu, Božje sluge ne mogu da im se pridruže. Te ljude ništa ne može opravdati zato što odbacuju Božju zapovest da bi umesto nje uzdigli ljudske propise.

Sotona će dvema velikim zabludama, zabludom o besmrtnosti duše i zabludom o svetosti nedelje, podvlastiti ljude svojim prevarama. Dok prva postavlja temelje spiritizmu, druga omogućava prijateljske veze s Rimom. Protestanti u Sjedinjenim Državama prvi će pružiti ruku preko provalije i prihvatiti ruku spiritizma, oni će premostiti i ambis da bi se rukovali s rimskom silom i pod uticajem ovog trostrukog saveza, ova zemlja krenuće stopama Rima i pogaziti prava savesti.

Pošto spiritizam verno podražava nominalno hrišćanstvo našega vremena, ima i veću snagu da prevari i uhvati ljude u svoje zamke. Sotona se i sam prilagodio savremenim uslovima. On će se pojavljivati u obliku anđela svetlosti. Posredstvom spiritizma događaće se natprirodna zbivanja, bolesnici će ozdraviti, a činiće se mnoga nepobitna čuda. Pošto će zli duhovi izjavljivati da veruju u Bibliju i pokazivati poštovanje prema crkvenim ustanovama, njihovo delovanje biće prihvaćeno kao izražavanje božanske sile.

Granica razdvajanja između nominalnih hrišćana i bezbožnika danas se jedva raspoznaje. Vernici Crkve vole ono isto što i svet voli i spremni su da mu se pridruže, a sotona je odlučio da ih sjedini u jedno telo i ojača svoje delo time što će ih sve uvesti u redove spiritista. Pristalice rima, koje se hvale čudima kao sigurnim znakom da je njihova Crkva prava, biće lako prevareni ovom čudotvornom silom, a protestanti, odbacujući štit istine, biće zavedeni tom istom silom. Katolički klerikalci, protestanti i svetovni ljudi podjednako će prihvatati ovo obličje pobožnosti bez sile pobožnosti i u ovom zajedništvu videće veliki pokret za obraćenje celoga sveta i uspostavljanje dugo očekivanog hiljadugodišnjeg carstva.

Sotona će se preko spiritizma pojaviti kao veliki dobrotvor ljudskog roda, lečeći bolesti među ljudima, govoreći da uspostavlja novi i uzvišeniji sistem religije, ali istovremeno delovaće i kao razarač. Njegova iskušenja odvući će mnoštvo ljudi u propast. Neumerenošću će im otupiti razum, dok će ih popuštanjem čulnim uživanjima, sukobiti i krvoprolićima navesti na sledeće korake. Sotona uživa u ratovanju, jer ono budi najgore strasti u čovekovoj duši, a onda u večnu propast baca svoje žrtve ogrezle u porocima i krvi. Njegov je cilj da pokrene narode da ratuju jedni protiv drugih, jer na taj način može da odvrati misli ljudi od neophodne pripreme da u dan suda opstanu pred Bogom.

Sotona deluje i preko prirodnih sila s ciljem da prikupi svoju žetvu nepripremljenih duša. On je proučio tajne laboratorije prirode i uložio sve svoje snage da zavlada elementima prirode, onoliko koliko mu to Bog dozvoljava. Kada mu je bilo dozvoljeno da pohodi Jova, kako brzo su nestala stada, sluge, kuće i deca, jedna nevolja je sustizala drugu! Samo Bog može da zaštiti svoja stvorenja i da ih ogradi od delovanja razaračeve sile. Međutim, hrišćanski svet prezreo je Gospodnji zakon; i Gospod će učiniti ono što je obećao da će učiniti – povući će svoje blagoslove sa Zemlje i ukloniti svoju zaštitničku ruku od onih koji ustaju protiv Njegovog zakona, koji poučavaju i primoravaju druge da to isto čine. Sotona u svojoj vlasti ima sve one koje Bog posebno ne štiti. On će podupirati i ići naruku nekima da bi unapredio svoje planove, a druge će izlagati nevoljama, navodeći ljude na pomisao da ih Bog muči.

revizor
(pilot)
03. април 2020. у 05.32


Dok se pred sinovima čovečijim pojavljuje kao veliki lekar koji može da izleči sve njihove bolesti, on će izazivati bolesti i katastrofe, sve dok gusto naseljeni gradovi ne budu pretvoreni u razvaline i pustoš. Čak i sada je na delu. Sotona pokazuje svoju moć nesrećama i katastrofama na moru i kopnu, velikim požarima, razornim vetrovima, užasnim gradonosnim olujama, burama, poplavama, ciklonima, velikim plimnim talasima, zemljotresima, na svakom mestu i u hiljadama različitih oblika. On uništava dozrelu žetvu, a onda nastupaju gladi i nesreće. On ispunjava vazduh smrtonosnim uzročnicima bolesti i hiljade umiru za vreme epidemija. Ove pojave postajaće sve češće i sve ubitačnije. Uništenje će pogađati i ljude i životinje. »Tužiće zemlja i opasti… iznemoći će glavari naroda zemaljskoga. Jer se zemlja oskvrni pod stanovnicima svojim, jer prestupiše zakone, izmeniše uredbe, raskidoše zavet večni.« (Isaija 24,4.5)

Veliki varalica zatim će uveriti ljude da su oni koji služe Bogu prouzrokovali sva ta zla. Oni koji su izazvali nezadovoljstvo Neba prebaciće krivicu za sve svoje nevolje na one čija je poslušnost Božjim zapovestima predstavljala stalni ukor za njih kao prestupnike. Biće objavljeno da ovi ljudi vređaju Boga svojim kršenjem nedelje kao dana odmora, da je taj greh doneo nevolje koje neće prestati, sve dok im ne bude nametnuto strogo svetkovanje tog dana odmora, a da oni koji iznose zahteve četvrte zapovesti, i time potkopavaju svetkovanje nedelje, samo izazivaju pobunu u narodu, sprečavajući ga da ponovo zadobije božansku naklonost i zemaljsko blagostanje. Tako će prastare optužbe protiv Božjih slugu opet biti ponovljene, isto toliko neosnovane kao i one pre toga: »A kada vide Ahav Iliju, reče mu Ahav: jesi li ti onaj što nesreću donosiš na Izrailja? A on reče: ne donosim ja nesreću na Izrailja, nego ti i dom oca tvojega ostavivši zapovesti Gospodnje i pristajući za Valima.« (1. o carevima 18,17.18) I kada lažne optužbe budu izazvale gnev naroda, on će prema Božjim poslanicima postupati vrlo slično načinu na koji je otpali Izrailj postupio prema Iliji.

Čudotvorna sila koja deluje preko spiritizma svojim uticajem ustaće protiv onih koji su odlučili da slušaju Boga više nego ljude. Duhovi će poručivati da ih je Bog poslao da protivnike nedelje osvedoče da su u zabludi, i da se zakoni zemlje moraju poštovati kao da su Božji zakoni. Žaliće zbog velike pokvarenosti u svetu i podržavati svedočenje verskih učitelja da je opadanje morala nastupilo zbog kršenja svetosti nedelje. Tako će se podići veliko negodovanje protiv svih onih koji su odbili da prihvate njihovo svedočenje.

Sotonina metoda postupanja u ovom konačnom sukobu s pripadnicima Božjeg naroda biće vrlo slična metodu kojom se služio u početku velike borbe na Nebu. Tada je govorio da želi da unapredi stabilnost božanske vladavine, iako je potajno ulagao sve snage da je obori. Za delo koje je želeo da obavi, krivicu je prebacivao na odane anđele. Ista politika prevare obeležavala je i istoriju Rimske crkve. Iako je tvrdio da deluje kao namesnik Neba, pontifeks je pokušavao da uzdigne sebe iznad Boga i da promeni Njegov zakon. Pod vladavinom Rima, oni koji su zbog svoje vernosti jevanđelju bili osuđeni na smrt, bili su žigosani kao zločinci, i proglašavani za sotonine savezinke. Sva sredstva bila su upotrebljena da bi bili oklevetani, da bi u očima naroda, pa čak i u svojim, izgledali kao najgori prestupnici. Tako će biti i sada. Sotona će, dok se bude trudio da uništi one koji poštuju Božji zakon, učiniti da budu optuženi kao prestupnici zakona, kao ljudi koji sramote Boga i navlače na svet Njegove sudove.

Bog nikada ne primorava ljude da postupaju protivno svojoj volji ili svojoj savesti; ali sotona se neprestano služi primoravanjem i surovošću da bi zadobio vlast nad onima koje na drugi način ne uspeva da zavede. On pokušava da strahom ili silom zavlada savešću i iznudi pokornost. Da bi to ostvario, deluje preko verskih i svetovnih autoriteta, navodeći ih da proglašavaju ljudske zakone koji se suprote Božjim zakonima.

Oni koji svetkuju biblijski dan odmora, Subotu, biće optuženi kao protivnici zakona i reda, kao ljudi koji krše moralna pravila društva, koji izazivaju anarhiju i pokvarenost, prizivaju božanske sudove na zemlju. Njihovo savesno držanje Božjeg zakona biće proglašeno upornošću, tvrdoglavošću i preziranjem autoriteta. Biće optuženi da ne poštuju vlasti. Propovednici koji su odbacili Božji zakon govoriće s propovedaonica o dužnosti građana da budu poslušni građanskim vlastima koje su postavljene od Boga. Oni koji poštuju Božje zapovesti biće u zakonodavnim skupštinama i u sudnicama pogrešno predstavljani i osuđivani. Njihove reči biće pogrešno tumačene, biće im pripisivane najgore pobude.

Kada protestantske Crkve budu odbacile jasne biblijske dokaze u prilog Božjem zakonu, težiće da ućutkaju one čiju veru ni Biblijom nisu uspele da poljuljaju. Iako nisu svesne te činjenice, one sada kreću putem koji će ih dovesti do progonstva svih onih koji odbijaju da čine ono što sav ostali hrišćanski svet čini, naime, da priznaju obaveznost rimskog dana odmora.

Crkveni i svetovni dostojanstvenici ujediniće se da podmite, da nagovore ili nateraju sve ljude da uzdignu nedelju. Podrška božanskog autoriteta biće zamenjena prisilnim merama. Politička pokvarenost uništiće ljubav prema pravdi i poštovanje prema istini, pa će se državnici i zakonodavci, čak i u slobodnoj Americi, u želji da osiguraju naklonost javnosti, pokoriti sveopštem zahtevu da zakonom bude nametnuto svetkovanje nedelje. Sloboda savesti, izvojevana uz tolike žrtve, više neće biti poštovana. U sukobu, koji će uskoro izbiti, videćemo ispunjavanje reči proroka: »I razgnevi se zmija na ženu, i otide da se pobije s ostalim semenom njezinim, koje drži zapovesti Božje i ima svedočanstvo Isusa Hrista.« (Otkrivenje 12,17)

BazoriloПорука негативно оцењена. Покажи

Bazorilo
03. април 2020. у 17.36
Car neba sa svojim vojskama je sve blizi nasoj planeti.Narod Bozji nema problema da se odluci za koji će zakon glasati.Psalmista je izjavio:Omileo mi je zakon tvoj.Ali problem će nastati onda kada svetska vlada donese odluku,da nagovori narode protiv svojih sunarodnika koji se drže iskljucivo Bozjeg zakona.To će ustvari biti objava rata Bogu.Ovaj svet će time zauvek i definitivno raskinuti veze sa Bogom,sto u sustini znaci,razdvajanje dva sistema na globalnom nivou.Pripadnici grupe koja ostaje po svaku cenu verna Bogu,primaju od Boga njegov Pecat,dok će ostali koji se odluce za lojanost Antihristu(Sotoni)primiti Zig zverin.Nastaje Armagedon u kome se oruzano odlucuje o pobedniku između dobra i zla,Cipirani ljudi će učiniti sve da one koji su na strani Hristovoj,uklone sa lica zemlje.
Biblija kaže:U to će se vreme podignuti knez Mihailo koji brani svoj narod.
Bazorilo
26. октобар 2021. у 20.48

ISUS: BOG SIN ILI SIN BOŽIJI?
ISUS JE JEDINSTVEN
Uopšte nema sumnje da Novi Zavet predstavlja Isusa Hrista kao jednu posebnu ličnost. On daje neverovatne dokaze o izvanrednim moćima u čudima koje izvodi; on daje veoma misaone komentare o ljudskom životu, i veri, i iskrenom verovanju u Boga; a njegove tvrdnje koje se tiču njega samoga, kao jedinog izvora budućeg života, su takve da se niko drugi ne bi usudio da ih izgovori. Njegovi apostoli govore o njemu, nakon njegovog uzašća, kao da se uzdigao do svemoći i autoriteta kao Božija desna ruka. A njegova lična procena, od vitalnog značaja njegove ličnosti ovako je opisana:

„A život je večni u tome da tebe poznaju, tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si ti poslao, Isusa Hrista” (Jovan, 17:3).

Očigledno, ako se uzdamo u zagrobni život, treba da znamo istinu o ličnosti i značaju Isusa Hrista.

POPULARNO GLEDIŠTE
Danas, većina onih koji uopšte imaju neku predstavu o Isusu, misle o njemu kao o delu Božanstva: kao o Bogu Sinu, koji postoji na nebu od početka vremena sa Bogom Ocem, jednak u moći i autoritetu sa Njim, ali koji dolazi na zemlju da bi bio rođen, kao ljudska beba, od strane device Jevrejke poznate kao Devica Marija; zatim umire na krstu kao znak Božije ljubavi prema čovečanstvu, pre nego što se vrati na nebo da bi zauzeo svoj prethodni uzdignuti položaj. Kako se Sveti Duh takođe smatra delom Božanstva, ovo je „Trojni Bog” (ili Jedan od Tri), kao što je opisano u Doktrini o Trojstvu. Odnos između te tri Ličnosti – Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetoga Duha – shvaćen je na veoma suptilan način od strane učenih teologa koji brane ovu doktrinu, i na jedan mnogo jednostavniji način od većine onih koji to ponešto neodređeno prihvataju.

Mišljenja da „Isus jeste Bog” drže se na jedan prilično emotivan način mnogi iskreno religiozni ljudi. Svakoga ko ovu formulu ne prihvata bez oklevanja odmah smatraju „jeretikom” i „nehrišćaninom”. Ovaj kratki rad je jedna molba da se prijateljski i iskreno preispita ova najvažnija tema. Autor i svi oni koji dele njegovo mišljenje, naglasili bi sa apsolutnom iskrenošću, da oni stvarno veruju da Isus jeste bio, i da jeste, bukvalno Sin Božiji. Oni nisu Unitaristi, koji misle da je Isus tek jedan veoma nadmoćan čovek; niti su „usvojitelji”, koji misle da je Bog „usvojio” Isusa kao Svog duhovnog Sina. Oni veruju da je Isus bio „jedini rođeni Sin” Božiji onako kako to Stari zavet opisuje.

NIJE U BIBLIJI
Neverovatna je činjenica da ideje sadržane u Doktrini o Trojstvu nisu pronađene u Bibliji. Ovo nije novo otkriće. Poznato je već dugo vremena, još od četvrtog veka naše ere. Većina modernih teologa je to jasno rekla. Na primer, anglikanski teolog J.H.Njuman, koji je pristupio Rimskoj Katoličkoj crkvi 1845, je napisao:

''Doktrine (koje se tiču Oca, Svetog Duha i Sina) nikada nisu bile naučavane prosto iz skripti'' (Arianstvo 4. veka str.50.)

Dr. V.R.Metjuz, dugogodišnji dekan katedrale Svetog Pavla u Londonu, bio je još određeniji:

''...doktrina o Trojstvu... se ne formira u nijednom delu originalne poruke. Sv. Pavle nije znao, i nebi bio sposoban da razume značenje termina koji su upotrebljeni u teološkim formulama s kojima se crkva bez izuzetka slaže'' (Bog u Hristovim mislima i iskustvu, str.180),(Sadašnji autor je podvukao reči u gornjim citatima).

Mnogi iskreni obožavatelji Hrista mogu biti uznemireni običnom tvrdnjom da njegov veliki Apostol Pavle nije znao ništa o Doktrini Svetog Trojstva!

KAKO JE ONDA DOŠLO DO OVOGA?
Da bi odgovorili na ovo pitanje moramo znati kada je do njega došlo? Odgovor je: ne pre 300-400 godina nakon vremena Hrista i njegovih apostola. Zapanjujuća je činjenica da ''rani Crkveni Oci'' - teolozi koji su pisali u periodu od 100-300 god.n.ere – nisu znali ništa o tome, i često su izražavali mišljenja koja su suprotna tome. Za većinu njih nije bilo sumnje da je Isus ''ravnopravan i večan sa Ocem''. On je bio podređen Bogu Ocu svome, i smatran je ''stvorenim Bićem''. Učenja koja danas čine Doktrinu o Svetom Trojstvu bila su odluke nekoliko glavnih Crkvenih Koncila. Ovo su najznačajniji:

325.

nove ere

Prvi glavni Koncil u Nikeji na kome je odlučeno da je Sin od samog početka iste prirode kao Otac

381.

nove ere

Drugi glavni Koncil u Konstantinopolju, odlučio je da će se Sveti Duh slaviti sa Ocem i Sinom

431.

nove ere

Treći glavni Koncil u Efesu, odlučio je da Isus ima dve prirode, i ljudsku i božansku; takođe da je Marija bila ''majka Božija'', nasuprot mišljenju koje je tvrdilo da je bila ''majka Hristova''.

451.

nove ere

Peti glavni Koncil u Chalcedonu, odlučio je da su dve prirode Hrista nastale od samo jedne Osobe i samo jedne volje.

Trajna formulacija Doktrine o Svetom Trojstvu tokom dugog vremenskog perioda jasno se vidi kada se uporede glavni dekreti Crkve:

Apostolski dekret, sasvim sigurno jedan rani dekret iako je njegov tačan datum nepoznat, ovako definiše odnos između Hrista i Boga:

''... Svemogući Bog Otac... Isus Hrist Njegov jedini Sin... začet od Duha Svetoga, rođen od Device Marije...'' Nakon svog vaskrsenja Hrist ''se uzdigao na nebo, i sedi sa desne strane Svemogućeg Boga Oca, odakle će doći da sudi živima i mrtvima..''

Ovo se potpuno slaže sa onim što piše u Bibliji. Ali kasniji dekreti pokazuju mnogo dodataka i jedno drugačije mišljenje.

Nikejski dekret, 325 g.n.ere, proglašava da je Isus Hrist

''jedini začeti Sin Božiji, začet od svoga Oca pre svih svetova... Bog Boga, Sam Bog Samoga Boga, biće istoga svojsta kao i Otac... Duh Sveti sa Ocem i Sinom zajedno se obožavaju i slave...''

Atanasijski dekret, nepoznatog datuma, ali je sigurno postojao odmah posle 500 g.n.ere, još je određeniji:

''Mi obožavamo jednoga Boga u Trojstvu, a Trojstvo u Jedinstvu... postoji jedna Ličnost Oca, druga Sina, a treća Svetoga Duha. Ali Božanska Ličnost Oca, Sina i Svetoga Duha, je jedna; Slava jednaka, Veličanstvenost večna. ''The Father uncreate, the Son uncreate, and the Holy Ghost uncreate...'' Svi su proglašeni večnima, pa ipak oni nisu tri večnosti, već jedna večnost''. Dekret se završava jednom ozbiljnom rečenicom: ''Onaj koji spašen će biti, mora ovako misliti o Trojstvu''.

Novo učenje o Božanstvu dovelo je do mnogo suprotnih mišljenja onih koji tvrde da se drže originalnih verovanja. Rezultat je bila gorka prepirka između crkvenih velikodostojnika duža od jednog veka. Odluke Crkvenih Koncila iz četvrtog i petog veka bile su činovi Crkvenih vlasti odlučnih da potisnu sve pobunjenike. Tako je zvanična Doktrina o Svetom Trojstvu definisana i objavljena, a njeno prihvatanje proglašeno obaveznim.

ŠTA KAŽE BIBLIJA?
Pre nego što se pojavio Isus Hrist, pisanja Starog Zaveta bila su vekovima poštovana od strane naroda Izraela (Jevreja) kao otkriće njihovog Boga koji ih je oslobodio iz Egipta tokom Egzodusa. Kakav su utisak oni stekli o prirodi Boga? Odgovor je jasno dat u sledećem citatu:

''Kako se afirmisala egzistencija Boga, Judaizam se klanja jedinoj stvarnoj osnovnoj ideji o Njemu, koja je prepoznatljiva dogma – jedinstvo Boga. '' O Izraelu čuj: Gospod naš Bog Gospod je jedan''. To je automatski negiranje ideje mnogoboštva u drevnom svetu, koje je numerisano datumima. To je poricanje ideje da postoje dva boga ili dva kreativna izvora egzistencije, jednog dobrog i drugog lošeg. Takođe je to jasna negacija o ideji trojstva. Tri Boga u jednome, koji se ustalio u doktrini hrišćanstva. Za Judaizam ne može biti nikakvog kompromisa u vezi fundamentalnog koncepta o samo jednom Bogu, koji je ultimativni kreativni izvor života i smrti, svih elemenata prirode i istorije i snage iza svih sila , fizičkih, psihičkih i duhovnih (C. Pearl i R Brookes, Priručnik o Jevrejskoj spoznaji, str.96-97

Do dana današnjeg ortodoksna Doktrina o Svetom Trojstvu ostala je velika prepreka za svakog Jevreja koji se zanima za hrišćansku religiju.

U sadašnjim vremenima nejasnih ideja moramo se podsetiti da je Stari Zavet koji posedujemo ona ista zbirka zapisa koja je u Isusovo vreme poštovana kao reč Božija. Sam Isus opisao ih je kao ''zakon, psalme i proroke'' i rekao da su u njima proročanstva o njemu. U Psalmu 2 :7,8 piše:

''Gospod mi reče: ''Ti si sin moj, ja te danas rodih! Traži u mene i daću ti narode u nasleđe i krajeve zemlje tebi u državu.''

Dolazimo do nekih jasnih zaključaka: Bog je posvetio jednoga koji će vladati za Njega (''moj Kralj'') nad svim narodima sveta. Ali on je Sin Božiji, jer je bio ''začet''. Vladar nije Bog; on je Sin Božiji; i on je počeo da postoji onog dana kada je ''začet''. Kao i svim sinovima, njemu prethodi njegov Otac. Celo ovo opšte učenje sabrano je u prvom stihu Novog Zaveta:

''Knjiga (korena) rođenja Isusa Hrista, sina Davidova, sina Avramova'' (Mat.1:1)

Sad kad se ovaj ''Sin'' prvi put pojavio među ljudima, kako on vidi sebe? Nema nedoumica oko odgovora: Isus uvek govori o sebi kao o podređenom Ocu, kako zavisi od Njega u svemu što zna i u celom svom radu. Evo nekoliko njegovih izjava:

''Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego on čini ono što vidi da Otac čini'' (Jovan 5:19).

''Moja nauka nije moja, nego onoga koji me posla'' (7:16).

''Jer je Otac moj veći od mene'' (14:28).

Kada ga Jevreji optuže da „sam od sebe pravi Boga”, on poriče te optužbe i kaže, „ja sam Sin Božiji” (Jovan, 10:34-36). On čak odbija da ga nazivaju „dobrim”. Kada mu se obraćaju sa „dobri gospodaru”, on odgovara:
Bazorilo
26. октобар 2021. у 21.13
„Što me zoveš dobrim? Niko nije dobar osim jedinoga Boga” (Marko, 10:18).

U svom velikom proročanstvu koje je izgovorio kratko pre razapinjanja, Isus govori o svom ponovnom dolasku na zemlju da vlada:

„Tada će se videti Sin čovečiji dolaziti na oblacima sa silom i slavom velikom. A o danu tome ili o času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebesima, ni Sin, nego Otac sam.'' (Marko, 13:26,32).

Kada je vaskrsao iz groba, ovo je bila njegova poruka učenicima:

”idi k braći mojoj, i reci im da se uzdižem k Ocu svome i Ocu vašemu, i Bogu svomu i Bogu vašemu„ (Jovan, 20:17).

Nema nikakve sumnje o tome kakav je Isusov stav: u svemu je Otac bio nadmoćan; Sin je zavisio od Njega.

TVRDNJA

Ponekad se tvrdi da se citati koje smo naveli odnose na Isusa ”u vreme dok je bio živ„, kao čovek, i ne mogu se odnositi na njega u njegovom uznesenom stanju. Hajde da pogledamo šta kaže Sveto pismo. Došlo je vreme kad je Isus ustao iz mrtvih; njegova smrtna priroda promenjena je u besmrtnost; i on se uzdigao na nebo, da sedi tamo na počasnom mestu sa Očeve desne strane:

”ponizio je sam sebe, ostajući poslušan do same smrti...Zato Bog njega i uzvisi, i dade mu ime koje je nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prekloni svako koleno na nebu, na zemlji i pod zemljom, i svaki jezik da prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca „ (Filipiljanima 2:8-11)

Uzdizanje Isusa na počasno mesto na nebu delo je Oca. On je taj koji treba da bude slavljen. Svi odlučujući događaji u Hristovom životu pripisani su Bogu Ocu. Bog je taj koji je od Isusa stvorio ”i Gospoda i Hrista„, i koji ga je postavio ”da bude Sudija živima i mrtvima„ (Dela 2:36, 10:42).

Mnogo puta apostoli pominju Boga i Isusa u njihovom sadašnjem odnosu na nebesima. Evo kako oni to čine:

”Milost vama i mir od Boga, Oca našega, i Gospoda Isusa Hrista„ (Rimljanima 1:7).

Ova precizna formulacija ponovljena je mnogo puta u poslanicama. U Efežanima glasi:

”Blagosloven Bog, Otac Gospoda našega Isusa Hrista„ (1:3,uporedi i 17).

Kad god se aludira na Boga i Isusa na nebesima, oni su uvek predstavljeni kao dve odvojene Ličnosti, i prednost se uvek daje Ocu.

Posebno je zanimljiva Knjiga Otkrivenja, data preko Apostola Jovana, i koja gotovo sigurno potiče iz oko 90. god.n.ere ili nešto kasnije. U njoj su primeri vaskrslog i uzdignutog samog Gospoda koji govore direktno o njegovom odnosu sa Bogom Ocem. Pogledajte kako se nastavlja njegovo otkrovenje:

”Otkrivenje Isusa Hrista, koje dade njemu Bog da pokaže služiteljima svojim šta će uskoro da se zbude...„ (Otkrivenje 1:1).

U ranim poglavljima Isus se obraća direktno ka ”sedam crkava koje su u Aziji„ (stih 4) i pominje viša puta Boga svoga Oca:

”Koji pobedi...priznaću ime njegovo pred Ocem svojim i pred anđelima njegovim„(3:5, pogledajte takođe stihove 12,21).

Ovo su reči samoga Hrista; one su izgovorene oko 60 godina nakon što se on uzdigao na nebesa i zauzeo svoje počasno mesto Bogu sa desne strane. Zato oni opisuju njegov odnos sa Bogom u njegovom sadašnjem stanju slave. Njihov opšti smisao je jasan: Bog Otac je taj koji ima vrhunski autoritet; On je taj koji daruje otkriće Sinu Njegovom; Njegov je presto koji Sin deli; i On je taj koga Sin priznaje kao ”mog Boga„. Nema nikakvog nagoveštaja ”su- jednakosti„ u ovim veoma značajnim rečenicama.

Ali najupečatljiviji komentar o relativnom autoritetu Boga Oca i Njegovog Sina nalazi se u opisu Apostola Pavla o vladavini Hrista u 1 Korinćanima 15:

”Onda će doći kraj, kada (Hrist) preda kraljevstvo onome koji je Bog i otac...A kad mu (Bog) sve pokori, onda će se i sam Sin (Hrist) pokoriti onome koji mu sve pokori, da Bog bude sve u svima „ (stihovi 24-28).

Pravo razumevanje relativnog autoriteta Oca i Sina ne može biti jasnije. Na vrhuncu Očeve namere prema narodima na zemlji, Sin će vratiti vrhovni autoritet Ocu. Hajde da trezveno pogledamo šta to znači. Isus je sada na nebesima već skoro 2000 godina. On će se vratiti i vladati na zemlji 1000 godina (Otkrivenje 20:4). Kada on na kraju svoje vladavine preda Kraljevstvo Ocu, slavljenje Sina u besmrtnosti biće oko 3000 godina dugo! Pa ipak će on predati Kraljevstvo Ocu! Podređenost slavljenog Sina Bogu Ocu nije mogla biti jasnije izražena. Jer Bog Otac je taj koji će, na kraju, biti ”sve u svimu„.

POREKLO SINA

Kako je Isus postao objašnjeno je jednostavnim rečima u Jevanđelju po Luki. Mariji, bogobojaznoj devici Izraela, i samoj, potomku Kralja Davida, javio se anđeo sa jednom veoma značajnom porukom:

”Zdravo, milosti puna! Gospod je s tobom...zatrudnećeš i rodićeš sina i nadenućeš mu ime Isus. On će biti veliki i nazvaće se sin Najvišega, i daće mu Gospod, Bog presto Davida...i kraljevstvo njegovo neće kraja imati.„ (Luka 1:28-33).

Zastanimo na trenutak da bi shvatili ogromno iznenađenje a zatim ushićenje koje su ove reči mogle izazvati u njoj. Jedan potomak (sin) Davida biće sredstvo povratka slave Kraljevstva Izraela, i pomirenja Izraela sa Bogom. Ovo je bio dugo iščekivani Mesija, i ona će uistinu biti njegova majka. Njeno dete će vladati na prestolu Davidovom!

A onda – iznenađenje. Iako je Marija bila zaručena za bogobojaznog Izraelca po imenu Josip, oni još uvek nisu bili venčani, a nije bilo sumnje da će se dete roditi pre nego što se to dogodi. Kako će onda, Marija pita anđela, ovo obećanje moći biti ispunjeno? Anđeo je veoma jasan u svom odgovoru:

”Duh Sveti doći će na te, i sila Najvišega oseniće te. Zato i sveto dete koje će se od tebe roditi nazvaće se sin Božiji„ (stih 35).

Da bi slika bila potpuna, Jevanđelje po Mateju predstavlja nam ovu činjenicu kako se ona pojavila Josipu, njenom budućem mužu. Pre nego što su oni bili venčani, Marija je bila ”noseća sa detetom Duha Svetoga„. Bilo bi potpuno opravdano da je Josip odbio da se venča sa njom. Ali je anđeo imao za njega jednu poruku od Boga:

”Josife sine Davidov, ne boj se uzeti Marije, žene svoje, jer ono što se u njoj začelo od Duha je Svetoga. Ona će roditi sina i ti ćeš mu nadenuti ime Isus; on je onaj koji će izbaviti narod svoj od greha njegovih.„ (Matej 1:20-21).

Iz ovoga će Josip shvatiti da će ovo dete biti Mesija. Cela epizoda završava se ovom Matejevom izjavom:

”To je sve bilo da se ispuni ono što je Gospod javio preko proroka (spominjući Isaijino proročanstvo od pre 700 godina) koji reče:''Gle, devica će zatrudneti, i rodiće sina, i njemu će se nadenuti ime Emanuil'' , koji znači s nama je Bog'' (stihovi 22-23).

Ove božanske poruke Mariji i Josipu sadržale su najznačajniju vest. Rodiće se jedno dete veličanstvene sudbine, jer ne samo da će on vladati na Davidovom prestolu zauvek, već će on takođe „spasiti svoj narod njihovih grehova”. Ali je poreklo deteta jasno naglašeno. Marija će biti majka, ali Josip neće biti otac. Dete će biti začeto jer će „sila Najvišega”, „Duh Sveti”, opštiti sa Marijom da bi se čudo dogodilo. I tako „će devica začeti” i njen sin će biti nazvan „Sinom Božijim”. Ovo je jasno Biblijsko učenje o Devičanskom Rođenju Hrista.

ISUS, SIN ČOVEČIJI

Ponekad se sa oklevanjem prihvata činjenica da je Isus, Sin Božiji, bio u potpunosti pripadnik ljudske rase. Neki ljudi misle da razmišljanje o njemu kao o nekome ko deli našu prirodu sa svim njenim slabostima jeste degradacija njega, i bacanje sumnje na njegovu bezgrešnost.

Ovde se ponovo moramo vratiti dokazima iz Biblije. Već smo videli jasno svedočenje o njegovom poreklu i rođenju: sin Božiji, ali takođe i sin Marijin. Apostol Pavle, u poruci Galaćanima, ovako piše:

„A kad se navršiše vremena, posla Bog Sina svog, koji je rođen od žene i rođen pod zakonom” (4:4).

odlomak obično koristi u
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Lava Rock Bracelets?
.